Književna apokalipsa

 

Pišući, pitam se… Pitajući se, pišem… I zamišljam, i čudim se, i razmišljam, i u nevjerici nagađam, i u neskladu preispitujem neobjašnjivo, i u neobjašnjivom opet, zatečena, tražim nekakav sklad… a kakav sklad, pade mi opet na pamet, može postojati u činjenici da neku tamo knjigu piše i VEĆ izdaje neki tamo građanin sa završenom nekom tamo srednjom školom i nikakvim budućim pozivom, nikakvim talentom i nikakvim filološkim, filozofskim, pravnim ili kojim već obrazovanjem? I dok se ja, diplomirani profesor Svjetske književnosti, pitam, neki tamo ko predstavlja neko tamo uredništvo, sa nekim tamo prosječnim brojem izdatih knjiga u mjesecu, već izdaje knjigu ovog mog „nekog tamo građanina“.

Jesu li moje nedovršene i zbrkane misli uspjele uopšte na papiru dovršiti pitanja? Ako jesu, onda vjerujem da moram razjasniti sopstvenu upitanost izniklu iznenada iz mog nemirnog neba. Zamislite momenat u kojem priznati stomatolog saznaje da mu komšija, inače, po zanimanju, recimo, bravar, otvara stomatološu ordinaciju. Odlučio građanin da se odjednom pozabavi (umjesto bravom) čovjekovom vilicom. Jeste li zamislili? Ili ne možete ni da zamislite takav slučaj? E sada tu sličnu zamisao premjestimo na polje pisanja. Ne plašim se pisanja. Ono, doduše, zna biti vrlo opasno i opako ukoliko ne znate rukovati takvom tehnikom. Učili su me, negdje tamo gdje diploma ima sertifikat, da znam da se rasplinem u pisanju, a da ipak ne pretjeram sa sopstvenim emocijama, sve dok, naravno, kritikujem ili analiziram.

No, nisu me naučili da kontrolišem svoju olovku onda kada raspravljam sama sa sobom (jer u bīti ne mogu raspravljati o književnom djelu koje nije književno djelo sa piscem koji nije pisac). Ili nisu mislili da ću takvu suludu raspravu ikad započeti. Al eto mene, s olovkom, zatečena ljudskom glupošću ili bezobraštinom – raspravljam.  I dok ja tako vodim raspravu, neka tamo izdavačka kuća štampa neku tamo knjigu „nekog tamo građanina“. Ne plašim se, dakle, pisanja. Da budem još preciznija, ne plašim se ja sopstvenog pisanja, pa ni pisanja onog koji zna šta piše, kome piše, zašto piše. Plašim se onoga koji ne zna ništa od svega, a ponajmanje da piše uopšte. Plašim se, ne za sebe (taj moje pisanje ne može ugroziti ni rukopisom, ni mislima, ni riječju). Plašim se za druge, za one koji do rukopisa iz neznanja mogu doći, pa ga strpati u sebe kao što se nekontrolisano trpaju medena srca. Takve čitaoce bih strogo savjetovala da takvo štivo prije svega i povrh svega strpaju doslovno u usta i dobro sažvaću, pa poslije isprazne crijeva onako kako to čine poslije medenih srca. Nakon toga, odgovorno tvrdim, neće biti neželjenih dejstava. Ali ukoliko se sa knjigom sličnom knjizi ovog mog „nekog tamo građanina“ susretnu oči u oči, plašim se da će čovječanstvo doživjeti udar iz kosmosa koji niko ne bi mogao nazvati preporodom, već književnom apokalipsom, obrazovnim potonućem ravnim biblijskom potopu. A znamo, čini mi se, šta je nakon potopa Noe ugledao – samo vodu, samu pustoš.

Dragi moji trezveni građani i građanke (u vašu trezvenost i zdravu pamet još uvijek vjerujem, mada, iskreno, ne znam s kojim razlogom), ne mislite da sam protiv ideje da se piše! Pišite, građani i građanke, ali u svojim intimnim dnevnicima za koje ste uvjereni da nikada neće biti izdati! Pišite i oslobađajte misli (jer to je zdravoj glavi neophodno), a prepustite izdavanje onima čije su misli toliko savršeno složene u književnu nit, da prosto kosmički poredak teži da budu izdate i čitane na svim jezicima svijeta. Takvi rijetki „umni primjerci“  nalaze se u zgradama priznatih fakulteta, jer tamo uče da svoj književni talenat spoje sa zdravim mislima i originalnim idejama. Njih, dragi građani i građanke, nećemo naći na ulici, gdje bezvoljno čak i žvaku žvaću, gdje se nevješto bore muvu s nosa da sklone ili da otresu korice masnog bureka sa nove Armani jakne… Ne tražite ih tuda!

Vjerujem da ne bi imalo smisla obraćati se sada mom „nekom tamo građaninu“ i njemu sličnima, jer mi moji književni instikti govore da se ne bismo razumjeli. Ali smatram da svoje obraćanje u ovom trenutku mogu usmjeriti još samo prema tim silnim izdavačkim kućama osakaćenim (već odavno) nesrećno sklopljenim knjigama. Dakle, oronule izdavačke kuće, ne dozvolite, na kraju, da vam loše knjige rasture i posljednje ploče, jer od vas, drage moje, neće ostati ni ruševine. Birajte, najzad, dobro skrojene rečenice, dobre pasuse, pa na kraju dobra poglavlja, dobre ideje i dobre škole, a cijepajte neriječi, nerečenice, neknjige! Cijepajte ih ili ih kao moji trezveni građani i građanke, prosto gutajte, ali doslovno! Pregrizite ih i oslobodite ih se kasnije u toaletu za sva vremena!

I dok ovo dobrodušno savjetujem, napominjem, po ko zna koji put, da neka tamo izdavačka kuća već štampa neku tamo neknjigu, možda baš onog mog „nekog tamo građanina“. A možda je i ne štampa, možda je, uz malo pameti i sreće, ipak samo žvaće.

Optimistički nastrojena,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

3 thoughts on “Književna apokalipsa

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s