Kako se stvara dobra priča?

Život nas neprestano podsjeća da pripadamo priči. Komičnoj, dosadnoj, pravolinijskoj, nekad tragičnoj, surovoj ili krajnje banalnoj. Poenta je samo jedna – pričamo priče. Konstantno, otkako znamo da postojimo, svjesno ili nesvjesno. Dakle, priča uvijek postoji i teče. Razlika je samo u nama – pripovjedačima. Mi, kao glavni junaci sopstvenih životnih priča, dijelimo doživljaje sa onima oko nas. No, ne zapitamo se često koliko su naše usmene ili pismene priče zanimljive onome koji sluša.

Da li vam se ikada desilo da sa neodoljivom strašću govorite o jučerašnjem događaju dok vaš sagovornik ili šira publika gleda šarenu tapetu iza vaših leđa ili zamišljeno bulji u mrvu kolača koja je upala u čaj? Je li vas ikada taj proces govorenja odveo u neprijatnu situaciju iz koje ste sve vrijeme željeli pobjeći prekinuvši priču? Ili se možda momenat prepričavanja događaja i doživljaja prekinuo miješanjem sagovornika rečenicom: „A slušaj šta se meni desilo!“? Priznajmo, svima nam se to makar jednom dogodilo. Makar dva puta… Makar deset…

Catchy početak

Srž ovog svakodnevnog problema nalazi se podjednako i u nama kao naratorima i u publici s kojom dijelimo priču. No, da bismo izmijenili prirodu slušalaca odnosno čitalaca, potrebno je izmijeniti sopstveni pristup priči. Početna rečenica ili zanimljiv naslov (ukoliko pišemo) ključni su korak ka dobrom prijemu sadržaja. Zato se početak pripovijedanja (bilo da je ono formalno ili sasvim neformalno, kolokvijalno) smatra presudnim momentom u kojem ćete ili pridobiti slušaoca ili ga već na prvom koraku izgubiti. „Sinoć kad sam legla da spavam sanjala sam ružan san, moram ti ga prepričati do detalja…“, rečenica je od koje mnogi slušaoci odustaju odmah (osim ako se u nekom dijelu priče ne pominju kao glavni akteri). Ako bismo istu priču o snu započeli ovako: „Otkako sam se probudila, ne prestajem da mislim na slike iz sinoćnjeg sna koje mora da nešto znače. Zanima me kako bi ih ti doživjela/doživio“, naveli bismo sagovornika da postane dio priče u kojoj ranije nije učestvovao.

Održati pažnju

Novi problem leži u onoj priči koja „nema kraja“. Koliko god bio savršeno osmišljen početak, mogao bi biti sasvim zaboravljen ukoliko se govorenje oduži toliko da se zaboravi i na šta se odnosilo. Svaki slušalac kao i čitalac ima granicu svog slušalačkog/čitalačkog strpljenja. Pažnja vremenom opada, koncentracija se preusmjerava na sekundarne pojave (poruku na Instagramu koja je upravo stigla, psa koji neumorno laje, dijete koje je oborilo čašu), a mi, pripovjedači, ostajemo publika samima sebi. Taktika pričanja sastoji se u tome da zamišljeni sadržaj bude jasan, privlačan, koncizan i sažet kao onaj koji biste predstavili potencijalnom poslodavcu koji će kroz koju sekundu izaći iz lifta u kojem ste se slučano susreli (čuveni elevator pitch).

Ton i stav

Držanje prilikom saopštavanja novosti, boja glasa kao i mimika umnogome doprinose utisku koji ćete ostaviti na slušaoce. Ukoliko se zavalite u fotelju glave pognute toliko da ostali pomisle da govorite sa samim sobom, nećete doživjeti pripovjedački uspijeh. Obamrli s rukom na ustima, odaćete utisak da ni sami niste naročito zainteresovani za sopstvenu priču, a govor bez cilja ne zadovoljava nijednu stranu. Bezizražajnošću lica učinićete i propovijedanje prozirnim.

Poenta ispričanog

Na kraju kratke balade, logičan slijed traži svoj zaključak. To, naravno, ne znači da je potrebno drugarici preko puta reći: „A sad ide zaključak svega…“. On kao poslednji korak dolazi sam od sebe, jer valjda ste imali u vidu cilj pokretanja priče? Može se odnositi na sopstveno mišljenje o ispričanom, može se pretvoriti u poređenje sa nekom prethodnom sličnom situacijom ili se pojavljuje u obliku savjeta onome koji sluša, a koji se sa takvom pričom nikada ranije nije susreo. U nekim pričama poslednji korak pretvara se u analizu izrečenog i otvara neke nove teme ili razvija zdravu debatu.

Taktike su izmišljene za sve vrste životnih procesa, pa je tako i pripovijedanje postalo nauka koja zahtijeva svoja pravila. Ona se mogu korigovati i dopunjavati (u zavisnosti od ozbiljnosti sadržaja i vrste pripovijedanja), kako bi smisleno pričanje nadjačalo praznu ćutnju. No, nikako ne treba smetnuti s uma činjenicu da su sadržajne tišine nekada bolji prostori od praznih priča bez početka i kraja.

Sa željom da vas učini boljim naratorima,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s