Rijaliti život – moderni stub srama

Doba kojem se konstantno prepuštamo (na ovaj ili onaj način) stvara od nas ljubitelje tuđe istine i nijeme posmatrače tuđih navika. Pitanje moderne ere življenja samo se nameće: Da li smo zaista svjesni našeg pasivnog upliva u sva moguća dešavanja koja nas se ne tiču? I da li smo zapravo protiv svoje volje natjerani da svjedočimo o događajima i ljudima koji nam ni po čemu nisu slični?

Ako poželite makar i na pet minuta pogledati regionalne televizijske programe akcenat će sasvim sigurno biti stavljen na aktuelna dešavanja u nekakvim rijaliti show-ima, na besmislene dijaloge, na ludačka mlataranja rukama, na nevjerovatno predočene izlive bijesa, koje bi svaki iole priznat i poštovan psihijatar nazvao ozbiljnom psihozom. Ako se u tom televizijskom metežu prostote i besmislenosti odlučite da ugasite TV i da prelistate elektronske novine, pred vama će se (htjeli vi to ili ne) ponovo pojaviti lutkarska predstava, sa onim istim končanim lutkama sa TV ekrana. Na oči će vam se navući pogrešno skrojeni naslovi koji će u svom opisu nagovještavati sulude radnje ili neshvatljive reakcije na još neshvatljivije akcije, koje bi svakog normalnog čovjeka navele da momentalno napusti medijski svijet.

I nisu problem oni koji okreću glavu pred ljudskim slomom i propadanjem, već oni drugi (čiji se broj množi sa stotinama hiljada), koji u tuđem duševnom slomu vide sopstveni izvor zabave. Zavaljeni u toplini svog fizičkog i hladnoći svog mentalnog prostora, sitni paraziti čiji razvoj zavisi od tuđeg prosipanja života, sjede i bulje u rijaliti priču. Nahranjeni ogoljenim ljudskim sudbinama i osakaćenim promišljanjima i postupcima, pronalaze figuru koju porede sa sopstvenom. Ili u tom socijalnom blatu, koje se odnekud prosulo ped kamere, spoznaju smisao života?! Pametne i vrijedne pamćenja životne poruke? Ili skrivene mudrosti reagovanja na život? Nikako sebi da objasnim u kojem dijelu najprizemnijih postupaka nalaze ispunjenje. Da li je to zbog toga što gledanjem u tuđe bolje shvataju i prihvataju sopstven život? Ili je to zbog skrivene čovjekove težnje da konstantno sebe poredi s drugima? Ili je stvar, ipak, još jednostavnija – ljudi vole tuđe propasti više nego sopstvene uspjehe?

Zamislite se na trenutak nad ljudskim umom koji je spremno prihvatio izazov da prospe svoj pogrešno protumačen život pred oči javnosti zarad materijalne nagrade. Jeste li uspjeli da ga zamislite (jer ja odbijam da zamislim)? Tako mentalno i seksualno ogoljen stoji na socijalnoj podlozi, dok kamere-skeneri zalaze ne samo ispod odjeće, već prodiru u kosti. Tako sazdane rijaliti emisije mogle bi dobiti novi naziv, prikladniji svojoj prirodi – medijski stubovi srama. Ko je ikada u istoriji čovječanstva dobrovoljno pristao da ga vežu za stub lancima, a zatim da ga javno linčuju? Istorijski podaci govore da takvi dobrovoljci nikada nisu postojali. A onda se, sasvim iznenada, istorija počela preokretati, izvrtati i sakatiti, te nas je pretvorila u svjedoke (da ne kažem ljubitelje) onih koji su „hrabro“ same sebe smjestili na stubove i vezali, očekujući reakcije javnosti. I javnost reaguje, po prvi put umjesto kamenjem i osudom, aplauzom i smijehom do suza!

I dok umiruju sebe gledajući „realističku“ priču o životu unutar prividno uređenog podruma, iznad glave im stoji nadvijena polica sa knjigama – život stvarniji od namještene stvarnosti, ali izgleda udaljeniji nego ikad. U toj izvrnutoj slici moderne svakodnevice stoji manjina koju čine oni još uvijek trijezni i svjesni da stoje pravo u odnosu na socijalnu šemu podešenu naopačke.

Još uvijek suprotstavljena izvrnutoj socijalnoj slici,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s