Beograd – grad “Malog Bude”

Najveća misterija za moje sagovornike i najčudnija izjava za sve one sa kojima sam dijelila iskustvo o „preseljenju i odlasku“ bila je moja tvrdnja da ne volim Beograd. Zamislite, ljudi, našao se neko nedovoljno prosvijetljen da kaže kako mu je Beograd ostao jednako dalek i neshvatljivo sitan u odnosu na ostala mjesta! Začuđeni i izbečeni preda mnom, snebivali su se nad mojom, krajnje iskrenom i razlozima potkrijepljenom, izjavom da mi taj grad ni na koji način nije prirastao za srce.

„Kako je to moguće? Pa ne znam nikog ko ne voli Beograd, brate!“ zvučali su odgovori nalik onima iz priglupog filma „Mali Budo“. „Jesi li u njemu ikada živio išćekujući povratak i da li si u njemu spoznao išta drugo osim ludog provoda?“ pitala sam. „Šta tu drugo i ima da se spozna?“ odgovorio je pitanjem moj sagovornik. „U pravu si, i nema ništa drugo osim toga“, priznala sam Malom Budi neupućenom u beogradsku problematiku.

Studirajući u njemu, doživljavala sam ga kao mjesto koje pluta na obavezama i sebe kao studenta- davljenika koji se vječito bori da ostane na površini. Taj grad mi je uvijek ličio na nespretno spojenu mašinu koja od individue pravi šaraf. Ništa drugo, ništa veće, ništa složenije od običnog šarafa. I dok sam tako posmatrala gomilu ljudi-šarafa kako hodaju ulicama, obično sam u njima uviđala duboko nezadovoljstvo i očaj, u nekima bijes dok glasno ušmrkuju tjelesne tečnosti i pljuju ih na pločnik. Ispred zgrade fakulteta kolege dijele malu bocu rakije i vrte je u krug čitajući Bodlerove stihove, po čoškovima Knez Mihailove ulice ulični prodavci šire vunene džempere dovikujući se i gurajući se međusobno zbog nestalih 100 dinara. Oni transparentniji hodajući broje sitne dinare koje drže u ruci, oni drugi pred kasom supermarketa odriču se prethodno sakupljenih artikala, jer nemaju čime da plate, a oni najteže pogođeni nemaštinom puze po betonskoj zemlji i čupaju za kaput.

Da ne bi gledao u taj uznemirujući prizor, čovjek se okreće na drugu stranu ili čak gleda ka gore, ka nebu, tražeći tamo iznad bijeg od ružne stvarnosti, a onda shvata da je preko zgrade Beograđanke navučena neka gadna prljavo siva zavjesa preko koje pogled ne doseže do plavetnila, već se zaustavlja svega sto metara iznad tla. Jednom mi se tako desilo da sam, željna čistote, obmanula samu sebe. Gledajući noću sa balkona u pravcu Beograđanke, spoznah jednu jedinu zvijezdu. Tada rekoh sebi: „Eto, i u Beogradu postoje zvijezde i ponekad se otkriju same.“ Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da je to samo svjetiljka na anteni jedne od najružnijih zgrada u centru – one iste Beograđanke. Od tada sam prestala da vjerujem da su Beograđani ikada vidjeli nebeska tijela.

U Beogradu treba biti naročito oprezan kada gledaš gore, u pravcu gdje bi trebalo biti sunce. Dok sam jednog jutra sjedala pijući „beogradsko-italijanski“ kapućino i zurila ponovo ka gore (ovog puta tražeći sunce) postala sam svjedok kosmičke tragedije. Umjesto meteora, na sto pored mog spustila se nesrećna žena… i to sa šestog sprata. Ne vjerujete?! Budite u Beogradu dovoljno dugo i doživjećete makar slično, jer tamo ljudi bez pardona svoju životnu dramu miješaju s tvojom jutarnjom kafom. Da li su ti mentalni, duševni i na kraju fizički lomovi posljedica sivila od kojeg se ne vidi nebo, možemo samo da pretpostavljamo, ali je činjenica samo jedna – bićete primorani da učestvujete u ljudskim tragedijama koje u suštini svog bića ne dijelite s njima niti ih razumijete.

Onda nakon doživljenih ljudskih tragedija, propalih tramvaja, popišanih podzemnih tunela i sitnih ljudskih ispljuvaka po kojima gaziš, zalaziš u beogradski klub na čijem ulazu stoje dvije okrugle glave koje su se usukale među kockasta ramena i koje te pogledom proždiru vršljajući po tvojim džepovima i pretresajući tvoju torbu. Ohrabreni počastvovanom ulogom dvoglave aždaje poput sfinge modernog doba izgovaraju: „Uđi“. I najzad, eto Beograda u svojoj suštini – jeftina platforma za prodaju sebe i svojih sposobnosti. U gomili tabletama opijenih ljudi, zagubljenih štikli, izgaženih umetaka i debelih tompusa koji nespretno ispadaju iz ruku, neko poput Malog Buda mogao bi zaista biti srećan i ispunjen. Na kraju krajeva šta jedan Mali Budo i može vidjeti osim „penala“?

Za sve one Male Bude zbog kojih je možda Beograd izgubio zvijezde,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s