Muzička necenzura – mentalna cenzura

U poslednje vrijeme sam sve češće prisiljena da slušam muzičke performanse raznih vrsta i stilova ali jednako zabrinjavajuće sadržine. Dok mi negdje u pozadini i dalje odzvanja „stih“: „Skrenuo si s puta, bebo…“, neka od narednih numera poručuje: „Ukrašću te pa ću svašta da ti radim…“, a njoj se pridružuje slična, u kojoj ženski vokal, bez samosažaljenja i samopoštovanja, sebe naziva „prostakušom“. I dok ostali šire ruke i bez pardona prema samima sebi ponavljaju u glas ove gigantske muzičke poduhvate pune snažnih poruka, koje im očigledno opisuju životno stanje, ja ćutim. Da li smo, mi koji ćutimo, u problemu zbog toga što se u ovoj muzičkoj „otmenosti“ nismo pronašli? Ili je potrebno da se konačno prepustimo toj muzičkoj sekti koja na sve načine pokušava da nas vrbuje melodičnom histerijom i besmislenošću?

A onda negdje u pola dana desi nam se ozbiljan prekid toka svijesti – uhvatimo sebe kako ponavljamo melodiju ili riječi one iste pjesme (ne zato što nam se dopala, nego zato što se takva muzička brzalica uči poslije prvog slušanja). Oni još uvijek trezveni brzo se vraćaju razumu i odolijevaju propadanju kroz muzičku kanalizaciju, a oni malo slabiji konačno se prepuštaju balkanskom trash-u i počinju širiti ruke. I eto, još makar hiljadu njih danas je posustalo i pridružilo se gomili ljudi – turbo-folk recitatora ili ponavljača besmisleno nabacanih riječi…

Slušajući „muzički potkovane“ izvođače kako, držeći mikrofon u rukama (jer, izgleda, pogrešan glas ima pravo da se najdalje čuje), navode mase da dovrše započete stihove (koji ne govore ništa), pada mi na pamet razlozima potkrijepljena ideja – zašto muzički kriminal ne bi mogao biti kažnjiv? Sto pedeset godina prije našeg muzičkog kraha, nesretnog francuskog pjesnika Bodlera poslaše u zatvor zbog zbirke pjesama „Cvijeće zla“, a savremeni muzički zločinci slobodno šetaju scenom dok publika aplaudira njihovoj muzičkoj gluposti. Stvar je jednostavna (možda jednostavnija čak i od teksta svih ovih pjesama): onaj koji se usudi da pusti u etar pjesmu bez pismenog teksta, bez tekstualne logičnosti i bez smisla i poruke, treba biti kažnjen. Muzički Sud mu, u skladu sa stepenom ozbiljnosti počinjenog zločina, određuje kaznu – zabrana objavljivanja pjesama u periodu od godinu… ili dvije… ili čitavu deceniju… Zar ne bi bilo zanimljivo? I zar se ne bi desilo da muzičko-pjesnički spisak spadne na par solidnih stihova i strofa? Istina, možda u početku ne biste znali na šta ćete širiti ruke i zabacivati glavu unazad, ali ubrzo biste pronašli svoj muzički pravac i imali opravdani razlog zašto ga volite.

Naša sreća u cjelokupnoj muzičkoj nesreći je da imamo pravo na izbor: (ako zanemarite činjenicu da ste okruženi, da ne kažem napadnuti, ljudima koji na sav glas pjevaju: „Ma boli me neka stvar…“) Slušati ili ne slušati, pitanje je sad. Ja sam odabrala: radije u tišini davno napisanih stihova, nego u muzičkom haosu nepravilnih riječi.

Za sve one koji još uvijek imaju izbor,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s