Umjetnost – misao bez granica

Pomisao na umjetnost i sve što ona u sebe sažima oduvijek je bila posebna tema kojom sam se bavila, nekada samo misleći o njoj, a nekada pišući u njenu čast. Ona je za mnoge kojima je bliska najfinije ispoljeno sagledavanje stvarnosti, ispitivanje ljudske duše i uma i raščlanjivanje misli na najtananije čestice. Međutim, vjerujem da je 21. vijek u nju unio kako one problematične dodatke (o kojima sam ranije već pisala), tako i one vanvremenske pravce koje ni sada ne umijemo najbolje razumjeti (što, naravno, ne znači da im se ne treba ispitivački diviti).

Jedan sasvim novi pravac koji je svojom neobičnošću i ekstremnošću natjerao javnost na reagovanje zove se Marina Abramović. Kažem, pravac koji nosi puno ime i prezime, a koji ipak ne umijemo još uvijek sasvim razotkriti. Ovu novu umjetničku pojavu mogli bismo najprije opisati kao spoj body art-a, ispitivanja ljudskih granica (i psiholoških i tjelesnih) i razotkrivanje čovjekove suštine. Prije Marinine pojave, i svega što je sa sobom donijela da bi danas postala pravac za sebe, svijet nije poznavao umjetnost u ovim dimenzijama. Govoriti i pisati o ljudskoj svijesti i podsvijesti je jedno, ali ispoljiti čitavog sebe na svom licu nešto je sasvim drugo. Dakle, lice (ali i tijelo) kao novo platno, postaje medijum preko kojeg se ostvaruje kontakt umjetnice i publike. Dok posmatrate Marinine performanse koji su tokom godina u sebe saželi i otkrivanje sebe, i samodestrukciju, i nanošenje bola, i patnju uživo, i vidljive povrede, i nervne slomove, i prizivanje transcedentnog, može vam se desiti da donesete pogrešan zaključak ili da ovu vrstu ljudskog rasprsnuća nazovete neumjetničkim postupkom.

marina-abramovic-homage-to-frida-kahlo-portrait-with-scorpion-800x800

(izvor: Google, NSS Magazine)

Ali pitanje koje sebi moramo postaviti prije nego što se odlučimo da zauzmemo stav, glasi: ako nešto ne razumijemo sasvim, da li to nužno znači da je ono loše? Ili besmisleno? Ili sumanuto? Vjerujem da je upravo umjetnost Marine Abramović izazvala najviše mentalnih šokova i osuda, ali je u isto vrijeme navela ljudska čula da se usmjere ka razotkrivanju suštine, koju svaka vrsta umjetnosti dostiže na svoj način. Marina je hrabro odabrala svoj medijum i avangardnim stavom stekla pažnju svjetskih razmjera. Iako možda još uvijek neshvaćena, Marina kao svoju temu vodilju bira ono o čemu svi mi (bili umjetnici ili ne) mislimo čim ostanemo sami. Strah i sve njegove pojave i forme, izvori straha i moguća prevazilaženja. Ako se ičega plašimo (a čini mi se da ne postoji ljudsko biće imuno na strah), onda nam Marinin pristup ovoj tematici može postati za nijansu bliži. Zamislite ženu koja je umjesto papira i platna odlučila iscrpiti svoje tijelo i to zabadajući nož među svoje prste, zapalivši vatru oko sebe, hodajući po Kineskom zidu, izloživši svoje tijelo rukama publike i na kraju odlučuje da se susretne sa ogoljenom ljudskom dušom samo gledajući u ljudska lica punih 763 sata i 30 minuta. I konačno, predstavnica performance-art-a dostiže svoj potpuni umjetnički cilj – prodire u čovjekovu dušu i izaziva najdublje emocije. Usudila se da ispita svoje granice izdržljivosti, ali i granice svojih posmatrača pristajući da samoj sebi postane eksperiment koji kao rezultat otkriva najtraženiji eliksir – pobjedu nad sopstvom.

Zato kada se zagledate u novonastalu umjetnost ne sudite joj ukoliko joj niste spoznali suštinu. Smisao i poruka koju ona nosi nalaze se duboko u njenom prapočetku, u mislima stvaraoca u koje nas on (ona) ponekad pušta kako bismo bolje otkrili sebe.

U procesu sopstvene spoznaje,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s