Prostori, u njima bube i Bogovi

sunset-3711270_960_720

Jutros me je jedan poznanik počastio najglupljim pitanjem (na koje sam i ranije nailazila), koje me je navelo da mu posvetim čitav jedan tekstualni odgovor. Dakle, ovaj tekst posvećen je njemu, ali i svima onima koji imaju neshvatljivo površan običaj da u očima posmatrača i sagovornika postanu glupaci, kao i onim drugima koji čitav svoj život tvrde da ne postoje glupa pitanja, već samo glupi odgovori. Evo, ostavljam vas da sami procijenite stepen gluposti na koji sam danas nevoljno naletjela. Pitanje je, najzad, glasilo: „A što ćeš činjet, boga ti, ođe zimi u ovu rupu od Kotora? Nema se što radit…“

E sada… opcije koje sam kao odgovore imala na raspolaganju bile su raznolike, vjerovatno brojnije od broja njegovih moždanih ćelija. Mogla sam reći: „Dragi taj i taj, glup si kao k….“, ili možda: „Dragi taj i taj, suviše si mentalno sputan da bi razumio odgovor…“ ili „Poenta je u percepciji… ako znaš na šta se percepcija odnosi…“ ili sam mogla samo da mu mahnem rukom dajući mu do znanja da žurim i da je, u stvari, pošteđen odgovora i da mi na tome treba biti neizmjerno zahvalan. Na kraju konca, izabrala sam posljednju opciju, razmišljajući o odgovoru više nego o pitanju, ne zato što u odgovor nisam sigurna, nego mi se učinilo da će imati snagu jedino ako ga podijelim s vama.

Znate, oduvijek sam vjerovala da prostori u kojima boravimo (kojeg god oblika i veličine bili) postoje kao sveprisutna mjesta jedino ako ih samima sebi predstavimo kao takva. Bez obzira na njihov spoljašnji izgled ili okolnosti koje sa sobom nose, prostori umnogome zavise od naše unutrašnje prostranosti i nemaju smisao ako u njima ne postojimo sasvim. Pošto ovakvo objašnjenje moj poznanik ne bi razumio sve i da ga naslikam, potrudiću se da pojednostavim problematiku. Kotor, kao mjesto življenja, formiran je i stvoren da bi se kao prostor oblikovao po mjerama onih koji u njemu žive. Dakle, ako si, lijeni i nepreduzimljivi poznaniče, odlučio da u svoj (svako)dnevni ritual uvrstiš jednu jutarnju kafu na istom mjestu, dva kruga autom pored obale, jedan te isti tv kanal u koji buljiš da ne bi buljio u nešto korisnije i dva sata spavanja između turskih serija, čini mi se da si oformio svoj prostor, jasno i jednostavno nazvan – psihološka jama koja se osjeća na dosadu. Zamisli sada svog sugrađanina koji fizički boravi na istom mjestu, ali hiljadama milja daleko od tebe i to samo zbog toga što sebe ne doživljava kao kamenu figuru bačenu u centar prostora (recimo kotorskog), već zato što sam kroji svoj životni ritam preuređujući prostor po svojim mjerilima – stvarajući, djelajući, razmišljajući, putujući, kreirajući sebe i svoje okruženje odnosno proizvodeći sopstveni prostor čiji je stvaralac i vlasnik samo on.

Dragi čitaoci s ove ili one strane svakodnevice, prostor je relativna stvar i uvijek zavisi od pozicije na koju smo sami sebe smjestili. Ako se glasom statiste pitate isto što i moj poznanik, onda ste glavom (svjesno i bolno ili nesvjesno i bezbolno) zabodeni u prljavi kotorski trg. Ako, pak, spoznajete snagu životnog ritma kojim sami upravljate, onda one zabodene u kotorski pločnik možete posmatrati sa vrha katedrale Sv. Tripuna. Stvar je  u percepciji.

Uvjerena da nismo u prostoru, već da je prostor u nama,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s