Odijelo – platno za čitanje

adults-black-and-white-casual-1374542

Jedna od prvih (ako ne i prva) izreka koju su nam u osnovnoj školi snagom izgovora i prodornim tonom doslovno ubadali u glavu (pored one „Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada“), bila je: „Odijelo ne čini čovjeka“. Mnogi literarni primjeri čiji smo sadržaj razlagali na temu, motive, simbole i poruku, učili su nas da postoji prikrivena vrijednost u čovjeku koja se vizuelno ne da ispoljiti. Sa tako pročišćenom vizijom o snazi unutrašnjosti izašli smo na ulice i počeli da se osvrćemo oko sebe. To osvrtanje i dalje traje i što se više vrtimo sve više spoznajemo da je odijelo dobilo moć govora. Ako mene pitate, u ovoj izreci pronalazim više smislenosti nego u onoj iz čitanki.

Tek kada zatvorimo korice lektire za osnovce, počinje priča: Bio jednom jedan skroman čovjek, pristojan, drag i vrijedan, koji je u razgovoru za posao odbijen zato što se pojavio u klompama i poderanoj majici sa koje vrišti izlizani Sunđer Bob. Priča može biti i ovakva: Bila jednom jedna dobra i pametna djevojka koja je već na prvom dejtu ostala bez muške pažnje samo zato što je ogrtač koji nosi napravila od recikliranih kesa za smeće. Pitanje za odrasle ljubitelje sastava iz čitanki glasi: Zašto, pobogu, čovjek nije dobio posao? Ili zašto je, pobogu, potencijalni dečko pobjegao od kreativne djevojke glavom bez obzira? Zato što potencijalni poslodavac ili budući partner ne znaju da odijelo ne čini čovjeka ili ipak zbog toga što smo najzad odijelo počeli poštovati jednako kao i onoga koji ga nosi?

Željeli to da priznamo ili ne, odjeća koju biramo za sebe stekla je status simbola. A svaki simbol (otkako postoji kao riječ) ima ulogu nagovještaja onoga što tek treba da se ispolji. Dakle, naše odijelo simbol je onoga što nosimo unutra i primjetan je uvod u ono što ćemo tek izgovoriti. Ne sasvim i ne uvijek, ali vrlo često i skoro transparentno. Ideje o površnosti svega materijalnog gube na snazi čim se zagledamo u žensku osobu u bež kaputu i visokim potpeticama, koja je na sebi uspjela da ispolji sklad između svoje slike i svoje svijesti, a čini mi se da se to nekako da prepoznati čak i s pristojne distance. I baš ovdje između čovjeka u klompama i s majicom Sunđer Boba i ove blistave žene u bež kaputu ravnog kroja, postavljam riječ koju vječito svesrdno branim kad god se pogrešno iskoristi – kultura! Socijalna pojava koju treba njegovati kako kroz riječi tako i kroz odjeću.

Doba kojem pripadamo, najzad, ruši stereotipe o odijelu, o njegovoj beznačajnosti, nepotpunosti i površnosti, te ismijava one koji se isključivo iz nepristojnosti, neukosti i neuglednosti, čvrsto drže za osakaćenu krilaticu “Odijelo ne čini čovjeka”. Da, umnogome ga čini! Da, opisuje ličnost i nagovještava unutrašnjost! Da, mnogo govori o čovjeku, o njegovoj kulturi življenja, doživljavanja sebe ali i postavljanja svog “ja” u odnosu na okolinu! Da, odijelo ispoljava misli, nosi poruku i da se pročitati! I da, svi smo mi makar nekoliko stotina puta čitali s tuđeg odijela.

Pravo je vrijeme za neko novo čitanje (bez ustručavanja),

Bodlerova

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s