Čitanje, govor i ostala oružja

educated-woman

Jedna od najvećih civilizacijskih misterija, pored one o sedam svjetskih čuda ili telepatske veze između naroda Maja i onostranog svijeta, jeste čovjekova potreba da stalno govori, a da u isto vrijeme gotovo nikada ne čita. Oduvijek sam teško prihvatala činjenicu da taj neraskidivi proces čitanja i (tek onda) govorenja može biti razdvojen na pola. A kako vrijeme prolazi, čini mi se da ova dva međusobno zavisna momenta bitisanja, postaju sve udaljenija.

Ako bismo kojim slučajem prikupljali podatke radi statističke analize, novonastali dijagram bi nedovsmisleno pokazao poražavajuće stanje u kojem bi glavnu riječ držali oni čije je čitalačko vrijeme (da ne kažem iskustvo) svedeno na nulu. Nasuprot njima, drugu liniju predstavljali bi oni koji čitanjem hrane misli i ideje, a koji se (iz meni nepoznatog razloga) gotovo ne čuju ili govore tiho da jedva raspoznaju sopstveni glas. Da li je to zbog Sokratove mudre izreke Scio me nihil scire (Znam da ništa ne znam)? Da li zbog nemoći da se izbore sa bukom i žamorom koji stvaraju nenačitani? Ili je to ipak zbog toga što odbijaju da ulaze u besmislene dijaloge s neukima?

Vjerujem da odgovor proizilazi iz posljednjeg pitanja, ali nije potpun niti ga umijem opravdati sasvim. Jer voditi razgovor sa samim sobom ili živjeti u vječitom monologu samo zbog toga što se neko neuk i priglup odvažio da govori, ne donosi svestrano ispunjenje. A onda, ako se konačno odlučimo na govorenje, poslije čitanja (umetnimo tu i pisanje, zašto da ne?) šta slijedi? Može se desiti da oni koji su se do tada njaglasnije čuli, napuste vodeće fotelje ili zaćute pred ozvučenim mikrofonom… ili baš u ovom trenutku dolazi do sudara dvije struje (što je vjerovatnije): one koja samo govori (bez ikakve edukacione podloge) i one druge koja ćuti jer ne dolazi do riječi. A kada doživimo sudar, postavlja se sljedeće pitanje: da li needukovani mogu razumjeti i izboriti se sa verbalnim napadom onih koji su sve do sada čitali, pisali i ćutali? Odgovor je kratak i jasan: ne mogu.

S obzirom na istinit i nesumnjiv podatak da nas neuki ne bi mogli razumjeti ukoliko razvežemo jezike, da li je potrebno odustati od verbalizacije sebe, svojih ideja i stavova? Odgovor je još jednostavniji od prethodnog: ne! Ključna odluka još uvijek je u nama. Šekspirov najistaknutiji junak, danski kraljević, Hamlet, postavio je sebi pitanje koje istrajava više od četiristo godina: „Biti ili ne biti?“ Naše može biti formulisano na drugačiji način ali u srži nosi istu formulu: „Ostati ili nestati?“ Odgovor je opet jasan: „Ostati!“ A ostanak podrazumijeva borbu protiv onih koji nikako da ućute.

Tehnike ućutkivanja neobrazovanih su razne. Meni su najbliskije one verbalne, ali, da budem krajnje iskrena, nemam ništa protiv ostalih tehnika (ako me razumijete), jer kada imate šta da branite (a obrazovanost zaslužuje opaku odbranu) onda su sva oružja u tom cilju prhvatljiva i opravdana. Ipak ono koje najradije podržavam podrazumijeva kreiranje sopstvenog prostora za verbalno i umno djelanje! A kada imate prostor odakle se možete glasno čuti, imate i publiku!

Zahvalna na prostoru i odabranom oružju,

Bodlerova

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s