Frojd između ljubavi i razuma

heart-vs-mind-900

Možda nismo proživjeli ratove kakve pamte naši preci, možda smo izbjegli mnoge nesavladive sukobe, možda ne znamo šta sa sobom nosi fizička borba i pomisao na moguću propast… Pa ipak, postoji onaj sukob koji vjekovima pokušavamo dovršiti, izbjeći ga, nadvladati njime ali zapravo jedino što na kraju priznajemo sebi jeste da u njemu nikada nismo ni pobjednici ni gubitnici, već samo vječiti sudbinom navođeni ratnici.

Najzad, borba o kojoj mislimo, a koju možda ne spoznajemo u svakom trenutku jeste ona između glave i srca, razuma i emocije, stabilnog „ja“ i poletnog „volim“, svijesti koja objašnjava sve i nesvijesti kojoj ništa nije poznato… I taman onda kada pomislimo da smo nadvladali i prevazišli te unutrašnje sukobe i da smo se konačno odlučili šta ćemo u životu slijediti (razumnog sebe ili sebe koji voli), nastupa momenat ponovnog loma ličnosti, koja po ko zna koji put (uzaludno) razmatra obje opcije.

Nedoumice koje smo možda neobjašnjivo zapostavili ili koje nismo izgovorili na glas, navode na krajnje filozofska ali jednako životna pitanja: Da li ćemo ikada moći da se opredijelimo samo za jedno? I da li to znači da ćemo biti samo jednostrani i nepotpuni predstavnici sebe? Da li put do prave istine i ispravne odluke obavezuje biranje samo jedne strane? I najzad, da li ponekad griješe i srce i razum? Čini mi se da je ova tema jedna od onih za koje nikada neće biti napisani literarni vodiči, jer čvrsto vjerujem da tehnike sputavanja ili kanalisanja uma ili srca ne mogu biti izmišljene. One srastaju sa ličnostima i imaju veze sa vaspitanjem i karakterom.

Često mi se čini (kažem čini mi se, jer ne mogu da tvrdim da ispravno mislim) da biranje srca kao zaštitnika svega za šta se zalažemo odgovara onoj komponenti ličnosti koju je Sigmund Frojd nazvao ID iliti „to“, djetinjasto „ja“. Ovakvo poređenje odnosi se samo i isključivo na one ljude koji se u svakom ključnom momentu odlučivanja prepuštaju srcu. Možda griješim, ali i dalje ne odstupam od ideje da praćenje srca u svakom segmentu života može biti interpretirano kao infantilno prolaženje kroz život, mlako koračanje onih ljudi nesigurnih u razum i nespremnih da se sa njim suoče. Oni drugi, pak, koji su podlogu svojih životnih stavova gradili samo i uvijek na razumu, mogu se uporediti sa trećom Frojdovom komponentom – SUPEREGOM ili  „nad-ja“, moralnim „ja“, spremnim da svaku svoju odluku provuče kroz rendgen moralnih standarda i ideala stečenih vaspitanjem. Takav životni ritam može oduzeti pojedincu moć kolorističke percepcije života koja nikada i ni u kom slučaju nije crno-bijela. Odsustvo boja i lagodnosti u umu spriječava SUPEREGO da osmotri život iz svih uglova.

Iako ne vjerujem u to da su „zlatne sredine“ uvijek i po svaku cijenu zlatne, u ovoj temi pronalazim srećno riješenje baš u sredini, dakle u EGU odnosno u drugoj po redu Frojdovoj komponenti ličnosti koja u sebe sažima i kontroliše i ID i SUPEREGO. Kao takva predstavlja balans između dvije krajnosti, između instiktivnog i pretjerano osjećajnog načina mišljenja i onog razumnog odlučivanja koje isključuje mogućnost sagledavanja emotivnih kompromisa. Sredina, naravno, podrazumijeva prihvatanje i srca i razuma kao mogućih izlaza iz životnih nedoumica, zavisno od okolnosti i situacija u kojima se pojedinac nađe. Krajnje izbacivanje i neprihvatanje jednog dijela sebe, ukazuje na psihološku nekompletnost.

Za sve one usaglašene sa svojim Egom (ali i one koji lutaju a nisu izgubljeni),

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s