Ljubav: par leptira ili čitav svemir?

eros-495224_1920

Dvije najveće književne, kao i životne, teme koje čovječanstvu pokreću misli i usmjeravaju mu životni tok, jesu one koje su jedna drugoj od prapočetka vječito suprotstavljene: ljubav i smrt, sumanuti Eros i nenadvladivi Tanatos. Da o smrti ne znam ništa, to je, valjda, jasno (iako o njoj bez straha od neznanja pišem), ali o ljubavi… Pisati o ljubavi za moj pojam pisanja značilo je pravolinijski upadati u kliše, u opšta mjesta, patetična stanja i misli koje se razvezuju u površne zaključke.

Pa ipak činim svoj prvi pokušaj. Usudih se da se dotaknem tog emotivnog toka bića od kojeg smo svi mi spretno ili nespretno satkani. Zapravo ono što mi je oduvijek zaposijedalo misli ticalo se pitanja da li ljubav baš zauvijek ostaje ona ista iskonska ideja o Erosu, čulnoj, strasnoj emociji koja uzima sve od voljenog bića i zaljubljeno daje ono što je od njega ostalo? Ili ona vremenom prelazi iz jedne forme u drugu mijenjajući svoj smisao i intenzitet? I na kraju svih ljubavno-teološko-filozofskih pitanja: da li ljubav duže traje ako ostaje skrivena od onih koji u njoj ne učestvuju? Sakriti je, vjerujem, znači voljeti ljubav i poštovati njenu tajnovitost.

O tome šta sve ljubav znači i šta može podrazumijevati pod svojim pojmom, mogu se pisati trilogije i trilogije… Ali, ko o ljubavi i smrti zna pisati bez da posumnja u svoju predstavu o tome? Međutim, posvetiti se ljubavi makar u nekoliko tekstualnih redaka, znači govoriti o voljenju, potrebi dijeljenja emocija i rastakanja najduhovnijih i najčulnijih misli na čestice, okretanja onom dijelu sebe koji te čini bićem svjesnim da voli. I koga je briga šta biće voli? Onog drugog? Kamen koji brižno čuva? Dijete koje drži za ruku? Violinu koju svira? Cijeli svijet? Ili samo sebe? Da li je zaista važno na koji način se gaji ljubav i prema kome (čemu) je usmjerena? I da li ijedno biće na svijetu percipira ljubav na isti način?

Ljubavi su kao bolesti… razne su, imune i autoimune, smrtne, zarazne, opake, prikrivene, svačije, neizlječive, naporne, iscrpljujuće, nekontrolisano napasne. A onda slijedi paradoks: liječe i oplemenjuju i potvrđuju život. I mnogo vremena može proći dok shvatimo da nisu u istoj poziciji onaj koji voli i onaj koji je samo voljen (meni su trebale godine, ne znam za vas). Snaga duha i potpunost koju voljenje nosi, nemjerljivo je važnije od skromnog uživanja nečije ljubavi bez uzvraćanja. Evo, već sam toliko blizu jezivog klišea (znala sam da se ljubav uvijek opasno graniči s kliše mjestima), da moram pisanje privesti kraju da mi se ne bi desilo da počnem govoriti o “leptirićima u stomaku” i o “ljubavi na prvi pogled” u čiju beznačajnost i neistinu i dalje vjerujem.

Najzad… Ljubav je više od dvije ozbiljno izlizane fraze… Ljubav je spoznaja istine o svojoj slatkoj slabosti, ljubav je prijatna bol kojoj smo spremni da se prepustimo bez straha od ožiljaka, ljubav je haos u stomaku koji stvara i mučinu i prijatnost, ljubav nikad nije samo proljeće (u kojem bi vaši izmišljeni leptiri jedino mogli živjeti), jer u sebi sažima sva godišnja doba i sve vremenske prilike i neprilike, ljubav je mješavina hemijskih reakcija koje ponekad vode u emotivni ambis, ljubav je skup zamršenih emocija koje, što se više mrse, prave veći zanos. Ljubav je sve ono što sa njom nikada ne bismo povezali, a što se zapravo savršeno uklapa u nju, ljubav je transcedentni doživljaj svemira i svih njegovih svjetova… Čisto sumnjam da bi vaših par leptirića moglo opstati u ovakvoj slici.

Zamišljena nad ljubavnim naletom,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s