Karnevalizacija i smijeh kao suština

(edukativni tekst o nastanku i smislu karnevala kao svečanosti)

carnival-venice-1803622_1920

Da li kod nas još uvijek važi ona italijanska tradicionalna karnevalska izreka: „A carnevale ogni scherzo vale“ ili smo vremenom zaboravili šta je suština nošenja maske, pa hodamo ulicama sakriveni ispod tkanine kojoj smo negdje, tokom šivenja, zagubili smisao? Kojoj god tvrdnji se priklonili, čini mi se da smo kao poštovaoci i sljedbenici tradicije zapostavili njene izvore nastanka. Ili smo makar zaslužili da ih se podsjetimo.

Put etimologije riječi karneval ukazuje nam da je nastao derivacijom iz latinske riječi carnis (iliti italijanske carne) – meso i glagola levamen (odnosno levare) – dići, otrgnuti, skinuti, što bi u prevodu značilo oduzeti meso ili dići meso… Ako se pažljivije posvetimo na prvi pogled nejasnoj frazi i pokušamo je prevesti na logičnije značenje, ubrzo dolazimo do izraza „zbogom meso“ što već postaje smislenije. Otrgnuti svoju kožu i uvući se u tuđu zapravo je ključna poruka pojma karnevala i uopšte karnevalizacije kao društvene, psihološke, ali i književne pojave. Ima tu nečeg ujedno podrugljivog i grandiozno smjelog, u isto vrijeme svečanog i primitivno nesavladivog, smiješnog i krajnje ozbiljnog… Zapravo, ako se dublje zamislim, ne poznajem mnogo društvenih pojava koje trpe toliki broj suprotnosti i antiteza. U tome, pretpostavljam, i jeste originalnost karnevala i karnevalizacije.

Jedan od najpoznatijih svjetskih književnih kritičara i teoretičara književnosti XX vijeka, Mihajl Bahtin, govori upravo o terminu karnevalizacije, podsjećajući nas na rimske saturnalije kao prve oblike onoga što će se kasnije nazvati preokretanjem hijerarhije ili preokrenutom slikom stvarnosti. Karneval u najizvornijem značenju predstavlja vrstu ceremonije na kojoj prava lica i obličja ne nose glavnu poruku, već tu ulogu preuzimaju maske. Novonastalo, izobličeno lice možemo shvatiti kao čovjekovu davno probuđenu želju za metamorfozom, odnosno negiranjem identiteta (ako mene pitate, to je jedini prihvatljivi i opravdani momenat odbacivanja pravog sebe). U tom „varljivom“ trenutku preoblikovanja originalnog identiteta dolazi do preokreta u socijalnim pozicijama, te se na meti ljudske osude i ismijavanja nalazi onaj koji u stvarnosti ima snažan društveni (politički) uticaj. U slici svijeta okrenutog naopačke (na našu sreću ili nesreću, slika traje svega par sati) narod igra krucijalnu ulogu – ulogu onoga koji kritikuje i osuđuje visokopozicionirane. U Šekspirovo doba ulogu sudije preuzimale su na sebe osobe najnižeg socijalnog statusa – dvorske lude. Tokom nastupa svrgavanja i lakrdijaškog ustoličavanja slijede se isključivo zakoni karnevalske slobode. Govorimo o „pozitivnoj anarhiji“ u kojoj obična dvorska luda ukida ozbiljna vladareva pravila.

Sloboda odluke koja je narodu bila potrebna kroz istoriju čovječanstva i danas je izvor oslobađanja ljudskosti iz državnih i zakonskih stega. Jer i sada, nakon hiljada godina organizovanih svečanosti pod maskama, dio našeg bića traži isto! Ono za čime traga konstantno zapravo je sigurni odušak, pročišćenje od uštogljenosti, trenutak u kojem se makar na kratko spajaju tijelo i duša oslobođeni od ljudske nesigurnosti i vječite procjene. Ovakav proces preoblikovanja prirodom urođenog ali i društveno stečenog identiteta u umjetnosti zovu snižavanje. Međutim, kada „snižavanje“ smjestimo u karnevalski kontekst, podrazumijevamo da se ono odnosi na prelaženje sa duhovnog idealnog i apstraktnog na čisto materijalno, tjelesno, opipljivo… Što u slučaju karnevalizacije postaje cilj sa najvišim smislom.

Ako bismo izdvojili ključnu riječ koja opisuje karneval uopšte, vjerujem da bi to bio smijeh. Smijeh i sva njegova ispoljavanja! Jer ima moć da snižava i materijalizuje, da stvara grotesku, da spaja one koji u svečanoj povorci učestvuju, da zavodi one koji posmatraju trudeći se da prepoznaju preobučene… A ko bi se još odrekao smijeha kojem se ionako sve manje prepuštamo? U njegovom nastanku i trajanju postoji ono što je nesumnjivo njegova osnovna funkcija – oslobađanje ljudskog duha i tijela iz uokvirene svakodnevice. Zato ne bismo pogriješili ako bismo, kao i Bahtin, karneval uporedili sa životom i životnom igrom, dajući mu na taj način apsolutnu moć nad surovom istinom, oštrim zakonima i nemilosrdnom stvarnošću. Dakle, karnevlaska ideja vodilja postaje ona koju sam negdje među Bahtinovim mislima pronašla i prihvatila kao tačnu: „U karnevalu sam život igra, a igra privremeno postaje sam život. U tome je specifična priroda karnevala, posebnost njegovog bića.“

U nadi da karneval još uvijek opstaje, ponosan na svoju suštinu,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s