Ljubav između poezije i stvarnosti

heart-3996514_1920

„Voliš li me?“ pitao je.

„Volim, naravno…“ odgovorila sam.

„Koliko je to? Mislim, koliko snažno?“ nastavio je.

Ćutala sam. Znajući njega bila sam uvjerena da nije očekivao da prevalim preko usta onu jezivo lažnu i nesrazmjerno nezgrapnu rečenicu: „Volim te odavde pa do Mjeseca i nazad.“ Ali po prvi put zatekla sam sebe u čistom neznanju i olovno teškoj dilemi koliko zapravo volim. Umjesto da odgovorim na pitanje koje su nam još književni romantičari usjekli u misli, ja sam postavila sljedeće:

„Da li ljubav uopšte može da se izmjeri?“

Ako sam sve do sada živjela u neznanju da za mjerenje ljubavi odavno postoji mjerna jedinica, onda se unaprijed duboko izvinjavam na loše odabranoj tematici ili nedovoljno istraženoj ideji. Ipak, misli mi još uvijek naginju pitanju koje nudi bezbroj odgovora, u čiju tačnost sumnjamo otkako smo spoznali ljubav i to onu ljubav koja je u sebe uspjela da sažme i prijateljsku (agape odnosno philia), i onu duhovnu (caritas), i onu koja izaziva ljubavnu patnju i čežnju (eros). I dok pjesnici, trubaduri i svjestki boemi pišu stihove u njenu čast, zapravo izmišljaju način da joj izmjere snagu i trajanje. Svaki na sebi jedinstven način (jer su i ljubavi svaka za sebe jedinstvene i neopipljivo različite u svojoj srži) opisuje svoj emotivni zanos, smiještajući svoju dragu (ili dragog) u hermetički zatvoren umjetnički prostor u kojem ljubav neometano počiva.

Ako se neko nekada susreo sa internacionalnim dijagramom ljubavi na kojem su jasno predstavljene skale njene vrijednosti i snage, neka ga odmah objelodani. Ako se nekome desilo da naiđe na vagu ljubavi na koju je bespogovorno bacio svoje emocije kako bi im izmjerio težinu, neka odmah razglasi rezultat. Možda bi nam tako bilo lakše da sagledamo svoje spremnosti, neodlučnosti, sumnje u sebe, iskrene zagrljaje, prećutane istine, skrivene patnje i neskladne emotivne zanose. A možda od sveg tog mjerenja ne bi bilo ništa… Nestala bi poezija bez koje bismo doslovce upali u nedvosmislene brojke i jednoobrazne činjenice.  Možda bi nestala ona mistična prefinjenost neizmjerljivog, ona silna psihološko-emotivna preispitivanja, one pune tišine krcate podsjećanjima da ipak volimo i da nam u svom tom voljenju naročito prija to što ne znamo da izmjerimo ljubav. Baš to… to povremeno oživljavanje čistog čovjeka u vremenu robotike.

Najzad, kada saberemo i oduzmemo ljubav od sebe i sebe od ljubavi, šta nam ostaje? Ponovo ljubav, možda snažna, možda spremna da pređe korak ka zajedničkom životu, možda mlaka i bezbrižno slatkasta, možda plastična ili stakleno hladna i osjetljiva na udare, možda mistična i povremeno vatrena, a možda nedokučiva do kraja, isprekidana u svom doživotnom trajanju, spremna da se završi u sekundi i ponovo odlučna da tako nesavršena traje čitavu vječnost.

Čekao je i dalje moj odgovor, dok sam ja u tom kratkom momentu promislila i odlučila pisati o ljubavi… Trebalo je pitanjem dopuniti sebe, a pri tom ne pogriješiti niti slagati:

„Volim te, nemjerljivo snažno,“ odgovorila sam sigurna u to da je moje priznanje dostojno nas i naše ljubavi.

Bodlerova

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s