Stvarati na oba plana

brain-2062057_1920

Šta je, zapravo, književnost i da li se isplati voljeti je?

Da me je neko u srednjoj školi pitao šta želim postati i na koji način uspjeti, sasvim sigurno bih odgovorila: „Želim biti pisac.“ Stvaranje sam u to doba razumijevala isključivo kao umjetnički doprinos sebi i svijetu koji utopljen u svakodnevicu vapi za čitalačkim mirom. Tek pošto se upoznah sa studijama književnosti, dođoh do zaključka koji se vrlo vjerovatno ozbiljno sudara sa sudovima i procjenama studenata drugih univerzieta: književnost i pisanje su samo plod ličnog ispunjenja i intelektualnog vladanja nad prosječnima, ali ne i potencijalni izvor finansijskog zadovoljenja.

I baš tada kada spoznah smisao larpurlartizma (estetske teorije o stvaranju umjetnosti radi nje same i njenje ljepote) postadoh iskrenija prema sebi, jasnija u stavovima i počeh još snažnije i ozbiljnije da volim ono što sam odabrala. Zbog čega? Upravo zbog toga što mu je svrha neobjašnjiva i vanvremenska. Tako vjerovah u književnost i njenu moć opasne metamorfoze u šta god vam padne na pamet, vjerovah baš zato što je nosila drugačije breme od onog strogo ekonomskog, još strožije pravnog, suvo matematičkog i nezgrapno isforsiranog menadžerskog… Imalo je to neke veze i sa saznanjem da si izvan svakodnevne uštogljenosti, da si hrabro izmješten u prostor koji sa tobom dijeli nekolicina načitanih, odabrana grupa mislilaca zavedena ljepotom spajanja riječi i istorijom pisanja.

Stapanje umjetnosti i društveno-ekonomskog realizma

Nakon duhovnih poleta u krugu emancipovanih pojedinaca, nailazi etapa spuštanja u svakodnevni okvir u koji su smješteni oni naučeni da žive na nivou rutinskog protoka saobraćaja. I onda slijedi uklapanje u realne dimenzije vremena i prostora u kojem treba stvarati ne radi umjetnosti, već radi sebe i sopstvene koristi. I to djeluje sasvim logično posebno ako se postavi u odnos prema stvaranju u čast umjetnosti… bez uzvraćanja. Možda ne spomenuh i možda nije trebalo, ali umjetnost je u mnogim svojim segmentima škrta i izražajno drska. Traži od vas da stvarate, a ne obećava materijalno zadovoljenje… No ipak, nudi nešto od svoje drskosti što ne detektuju mreže mašinerija. Nudi postepeno ispunjenje duha i misli, ono sasvim lično sažimanje ljudske srži i pogleda na svijet koji se odvaja od realnog horizonta očekivanja.

Nenametljivo lijepa, umjetnost nam nudi mogućnost da od nje odemo kako bismo stvarali korisno i materijalno i daje šansu da joj se ponovo vratimo onda kada se otarasimo suvoparnog biznis programa. Od nje se ne živi (osim ako niste Joanne Kathleen Rowling ili George R. R. Martin), u nju se ulaže s posebnim umijećem i ne očekuje se finansijska eksplozija. Ali ipak joj se, iz nekog vanzemaljskog razloga, vjeruje. Dobro, možda pomalo i zbog toga što umjetnici ne gube nadu da će jednog dana stvarati od umjetnosti i ubirati materijalne plodove svog stvaranja. Uostalom, još ne uočih lošu stranu ove svoje prisutnosti i u realnom (koje obezbjeđuje finansijsku korist) i u metafizičkom (koje duhovno oplemenjuje)  u isto vrijeme.

Zato stvarajmo na oba plana zauzimajući prostore,

Bodlerova

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s