Čitati ili ne čitati, pitanje je sad

library-425730_1920

Jedan od najopasnijih tuđih strahova na koji sam i sama reagovala strahom bio je onaj pitomo prikriveni strah od čitanja… i onaj drugi, jednako opterećujuć strah od pisanja… U komunikaciji sa sagovornicima često sam nailazila na nespretna odstupanja od namjere da iskažu ozbiljno literarno znanje iz oblasti koju vole ili da eventualno prilože profesionalnu tvrdnju, stav, odgovor na ono o čemu promišljaju. Zapravo, ne sjećam se kada sam poslednji put učestvovala u dijalogu o dobroj knjizi, kvalitetnom filmu, psihološkoj studiji, omiljenoj poetici…

Mislim da je bespotrebno da vam pričam i pišem o tome da sam često prisustvovala književnim večerima na kojima sam dijelila prostor sa nekolicinom zainteresovanih (uključujući u nekolicinu i autora koji predstavlja svoje djelo). Da sam se, kojim nesretnim slučajem, našla u sred modne prezentacije nekog skromnog crnogorskog „brenda“, čvrsto vjerujem da bih se polomila da pronađem slobodno mjesto za sjedanje.  Tamo bih, nesumnjivo, naišla na šarenoliku galeriju ukusa i neukusa, iz kojih mentalna praznina izvire već iz pogleda (ako ne iz garderobe). I onda sasvim spontano nametnuto pitanje glasi: „Zbog čega ljudi lakše prihvataju i zapažaju površno, vizuelno od čitalačkog iliti obrazovnog uzdignuća? Da li se plaše da samostalno uče i saznaju ili prosto vole da djeluju nepotpuno? I zbog čega se čitanje i pisanje (za sebe i o sebi) potiskuje isključivo fizičkom samoprezentacijom?“

Kada bismo realni svijet izmjestili i zaboravili da u njemu postojimo, živjeli bismo i njegovali svoje postojanje samo u virtuelnom svijetu (kojem se oni svjesni sebe još uvijek pomalo opiru, dok ovi nesvjesni u njemu doslovno obitavaju).  E u njemu je zbilja rajski predstavljeno ono o čemu mi se piše. U njegovim granicama, naivni posmatrač bi rekao, zaista žive višedimenzionalni likovi, kojima vikendom ruke prelistavaju knjige, a oči hrle ka muzejima i galerijama, misli lete na sve strane obavezno se nakačivši na citate engleskih romantičara i ruskih simbolista, jer se vode sopstvenom priglupošću izraženoj u stavu: „Što da pišem i zaključujem sam/a kad je neko to sročio bolje od mene?!“ Nije, nego ti moždana lijenost nije dozvolila da o tome promisliš, da o tome čitaš, da o tome (pu pu, ne desilo se) možda nešto napišeš.

I onda tako virtuelno ozbrazovno osnažen/a sjedne preko puta mene. Ispija kafu i gleda u nebo, zamišljen/a, a ja sa opakošću sopstvenog zadovoljstva pitam: „I? Kako ti se dopao roman Kad je Niče plakao?“ A on/a odgovara: „Pa što znam… ono… tek sam počeo/la…“ A ja uporna da dovedem dijalog do rasprsnuća i ogoljene istine: „Pa kako ti se dopada početak, zar prva scena nije genijalna?“ Već slomljen/a odustaje od igre koju sam započela: „Ma, u stvari, nisam ni počeo/la, nego eto, našla mi se pri ruci dok sam pravio/la selfi…“

„Dragi/a, to je bilo očigledno i prije početka…“

Što se više posvećujem trenutnoj temi i slučajnom naletu pisanja, to mi se sve više čini da su ljudi razumjeli sebe kao jednodimenzionalne pojave koje, kao takve, misle da smiju da se opredijele samo za jednu od dvije ljudske komponente – ili za konstantno mentalno i saznajno unaprijeđenje ili za njegovanje fizičke predstave sebe. I sasvim malo broj onih upotpunjenih i oformljenih sa svih strana ostao je između.

Suočena sa jednostranošću u sred 3D tehnologije,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s