Ko mi to sjedi na ramenima?

conscience_satan_angel

Skoro svakog dana desi mi se ono što u kolokvijalnom govoru volimo nazvati „pomračenje uma“. Za moj pojam pomračenja to znači momenat u kojem se blisko susrećem sa svoje dvije jednako obistinjene ličnosti: sa onom krajnje ljudskom i sa onom drugom koja se uvijek graniči sa animalnom da ne kažem đavolski sazdanom.

Da bih sasvim dogovorila na izazove i očekivanja tematike, mislim da uvod u ovaj tekst zaslužuje svoj literarni nastavak iliti književno približavanje onome što će u predočenom slučaju “podvojene ličnosti” biti ključan motiv – Mefisto! E baš taj! A da bih objasnila njegovu pojavu i značenje biće potrebno da se dotaknem izvora njegove kreacije – Geteovog duhovnog svijeta. *(Dio teksta koji metnuh u zagrade zapravo je putokaz onima koji svoju naviku o nečitanju njeguju od srednje škole, a koji opet, iz sebi nepoznatih razloga ili čiste ljudske znatiželje provire u tekstove koje pišem, dakle, evo uputstva za dalji dio teksta: Mefisto kao književna i životna figura datira iz XIX vijeka, iz vremena kada ga je iz dugovjekovne hriščanske simbolike oživio Gete u svom dramskom spjevu “Faust”. On, dakle Mefisto, predstavljen kao klasično oličenje đavola u hrišćanskom smislu, nudi đavolji ugovor – “dajem ti moć znanja i vladavine nad životom, a ti meni poklanjaš dušu.”)

Nakon kratkog osviježenja književnih motiva i književne istorije na kojoj počivaju sve teme današnjice, usuđujem se da kažem da nam ramena nikada nisu oslobođena tereta. Čak i onda kada ne vidimo (a ponekad se može desiti i da progledamo) na njima uvijek sjede dvije međusobno suprotstavljene figure. Na jednoj strani smjestio se (vjernici vole reći) anđeo, a na drugoj, kao protivteža dobrom, sjedi Mefisto (iliti skriveni vrag). I obojica, tako ušuškani negdje između ivice ramena i ušiju, učestvuju u našim odlukama, bude zaspale ideje, mijenjaju stavove i smjerove misli, navode na nepoznata prostranstva, šapuću i viču, grebu i grizu, otimaju i nude… A ta vaga na koju su oslonjeni obojica, na kojoj odmjeravaju svoje težine, na kojoj se klate i odnose prevagu kako koji i kako u kom trenutku – ta misaona vaga, dakle smo mi, s glavom na sredini, tačno između naše dvije krajnosti.

Sasvim je moguće da sam pretjerano slikovito opisala samo obične sile dobra i zla (pa bi oni neupoznati sa Geteom i “Faustom” mogli pomisliti da sam ih u ogledalu stvarno vidjela kako se klate na ramenima), pa ipak vjerujem da su one, samo opisane ili u potpunosti doživljene, najozbiljniji učesnici u biranju životnog puta. I ima tu mnogo više Mefistovog i mnogo ozbiljnijeg anđeoskog od onoga što možemo prisvojiti kao isključivo naše. Ima u tome onog demonskog što vuče u osudu prije nego što tamo zakoračimo, a ima ponegdje i onog čisto blagorodnog što oplemenjuje ljudskost i postavlja jaz između čovjeka i zvijeri. A problematika ovako jasno postavljenih granica, koja izdaleka djeluje lako savladiva, zapravo leži u odolijevanju! Ajde, probaj da odoliš svaki put kada ti se zamaskirani Mefisto zavodnik objesi o vrat i probaj da ostaneš gluv na melodičnost anđeoskog glasa kada je potrebno biti krajnje surov, a ne naivan.

Iako je porazno, važno je prihvatiti da nismo jednolični, pa ni dvolični, jer sve prilike ukazuju na našu prirodnu troličnost u kojoj učestvujemo stalno i uvijek mi: anđeoski mi, đavolji mi ili ponekad sami mi oslobođeni figurativnih glasova.

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s