MONOLIT

20190526_125924

Oduvijek sam volio da razmišljam o istoriji. Imala je tu moć da budi zaspale junake, da podiže iz temelja utonule gradove, da domišlja ono što sadašnjost samo ponavlja, da pamti i podsjeća na prostore u kojima se vjekovi slažu kao tepisi od somota… teški od pozlate, široki zbog dubokog sjećanja i mistično naslikani motivima čiji nam smisao i značenje još uvijek izmiču… U potrazi za tom veličanstvenošću koju nose minula vremena najmanje razumijevanja pronašao sam u ljudima, dok sam u misaonom dodiru s knjigama uspijevao da sagradim sve svoje istorijsko-istraživačke stavove i poneka filozofsko-teološka vjerovanja… Pa ipak, prostori kojima sam najviše vjerovao i u čijim sam odajama ostavio najviše svog ispitivačkog vremena bili su muzeji! Zdanja satkana od čiste istorije potkovana iskopanom istinom, zamkovi u čiju su unutrašnjost zasađene najvrijednije galerije kao prva biblijska sjemena, prostranstva u kojima opstaju istorijske duše i koja, ponekad, sasvim neočekivano i razumu nedokučivo, oživljavaju prošlost u sred brzoplete sadašnjosti.

Možda bi ovakav istorijski polet naveo ponekog sagovornika ili slušaoca da povjeruje u to da sam vođen iskrenim željama i namjerama, postao kustos ili naprosto istoričar, ili možda arheolog… Pa se na kraju konca od mene očekuje da pripovjedam poluistinitu priču o arheološkoj avanturi u kojoj sam među iskopinama od manjeg značaja za opštu kulturu, pronašao skelet najstarijeg mamuta čija je visina (pretpostavlja se) iznosila nevjerovatnih šest metara. Međutim, usudiću se da priznam, najzad, da nisam niti arheolog, niti istoričar (u onom opštem smislu), niti sam svoju priču dogurao do kraja konca, niti je zaslužila da je sada tako naprasno osudim na kraj. Zato ću početi da je pripovijedam onako kako istorija nalaže, što će reći, u skladu sa istinom i uz primjese vjere u mistiku.

Ja sam se, dakle, smjestio negdje između arheologije i muzeologije, između istorije, praistorije i geografije, te tako na sredini civilizacijskog puta od primitivizma do tehnoloških saznanja umetnuh sebe u speleologiju, granu geologije koja, volim reći, ne izlazi na svjetlost dana (jer mjesto joj je u pećini, zar ne?). Da li sam svoj životni poziv odabrao isključivo iz namjere i potrebe da slijedim duh i djelo svog oca Petra ili se tu provuklo nešto čemu nisam spoznao svrhu? Često svoj profesionalni odabir volim nazvati mjestom ukrštanja naših gena – mojih i očevih. I eto, svoj život tako svedoh na ispitivanje topografskog nacrta planinskih i brdskih „crnih rupa“ i na dokumentovanje njihovih geoloških, morfoloških i hidroloških svojstava. Tako stvorih svoj lični kosmos na zemlji, povremeno dubeći pećinsko tlo tragajući za plodovima njegove varljive jalovosti – stalaktitima, stalagmitima, draperijama… No nikad ne odustah od duboko prikrivene ideje da u crnom prostoru osvijetlim ono što će kasnije civilizacije možda nazvati najmističnijim pronalaskom – istoriju koja i dalje živi svoje postojanje. Vjerujem da je otac slijedio istu misiju… da li ju je sproveo do kraja to samo on zna… i ona Đalovića pećina, najcrnja zemaljska rupa nad Vražjim firovima. Kako god bilo, nazad ne mogu, a napred me vuče zov očeve studije posvećene pećini u krečnjaku dugoj više stotina kilometara, čije naučno istraživanje stade na pola onog trenutka kada je izgubilo svog speleološkog vođu. Spreman da spoznam istinu, slijedeći speleološku pobudu koja je jedina preživjela pad, nastavljam gdje si stao, dobri oče Petre.

Stariji speleolozi uvijek su me učili da odustanem od speleologije upravo onog trenutka kada prestanem osjećati strah. A otac Petar je vjerovao u sopstvenu istorijsko-filozofsku floskulu: „Pobijedi strah spoznajom istine!“ Mnogi kažu da su ga upravo ta lična uvjerenja odnijela prerano. A ja i dalje razmišljam o onome što je rekao i izgleda da (svjesno ili nesvjesno) slijedim njegovu nesalomivu sjenu. I baš u njegovu čast (koju iz nekog nepoznatog razloga dijeli sa Đalovića pećinom) po prvi put zapisujem svoje istraživanje koje je u sebe sazdalo lične emocije, ljudsku znatiželju, pa na kraju i čisto speleološki plan i program. Dakle, nakon kratkog uvoda u (pretjerano ličnu) biografiju, naučno istraživanje pećine nad Vražjim firovima, vođeno i zapisao u formi dnevnika (iliti specifičnog speleološkog zapisnika), može da počne:

Ponedjeljak, 19. maj 2019. godine (Dan 1.)

Na osnovu već predočenih podataka o izgledu i topografskom sastavu pećine Đalović (smještene iznad Bijelog Polja), pristupam ličnom uvidu i posjeti navedenog slepeološkog objekta. Podsjećanja radi, pećina je zatvorena u septembru 2011. godine nakon tragične smrti poznatog crnogorskog speleologa Petra Atanackovića.

Na sopstvenu odgovornost (i onu skrivenu koju osjećam prema nastradalom ocu) prilazim otvoru usječenom u krečnjački masiv oštro i jasno kao da nagovještava simboliku oblika ulaza. No, ne uspijevam da ga sagledam sasvim, jer sam mu se već približio toliko da čujem šum podzemne vode. Uključujem primarno svjetlo na čeonoj lampi i prelazim iz prostora svjetlosti u prostor polutame. Guma na čizmama škripi na prve dodire neravnog, šiljatog tla, koje ubada onog koji bez dozvole zaviruje u nepoznato. Još oštrije kapi rasprsnu se pri samom udaru o moj šlem, kao da me povremeno osvješćuju i podsjećaju da sam odavno prešao granicu bezbjednog. Prateći očev opis pećinskih prostorija, u žurbi prelazim prostrano predvorje, kako bih se domogao “Kanala sa jezerima”. Očeva studija nagovještava težak momenat savladavanja oštrih kosina i opasnih vertikala, koje zahtijevaju da iskoristim uže za penjanje ukoliko želim izbjeći upadanje u stalna jezera čija dubina, zbog erozivnih aktivnosti, stalno varira. Jezera su preda mnom, prostrana glatka stakla prosuta po neravnom terenu.

Klizam se, izmiče mi kanap… Držim se toliko čvrsto viseći nad površinom jezera, da mogu osjetiti uvijanje kože dlanova koji i preko gumenih rukavica, usljed trenja, formiraju žuljeve. U momentu fizičke nemoći klizeći uz kanap dostižem položaj slijepog miša. Obrnut tako naglavačke, približih oči vodenoj površini. Po njoj uočih strujanja i to ne bilo kakva, već ona koja uzrokuju topla isparenja. Zagledah se u vodenu mutljavinu koja je već formirala poveći vodeni vir… Umjesto da vuče u svoje dubine, ova jezerska kupa poče izbacivati nekakve žučkasto-zlaćane mrvice… Da nisu jezerske sitne ribe? Ili jeguljice? Neotkriveni jezerski planktoni? No, što sam više posmatrao, bio sam sve sigurniji da gledam pravo u krljušti nekog stvora sazdanog od blagodeti podzemlja. Navirale su iz vodene stihije ubrzano, neprekidno, kao leptiri kad ih oslobodiš iz staklene vitrine. Ohrabrih se da uzmem jednu krljušt. Pridržah se čvrsto za kanap lijevom rukom, dok desnu ispružih ka ustalasanoj površini. Usredsredih se na jedan zlaćani primjerak i zgrabih ga. Ali tog trenutka osjetih nesnosnu vrelinu na dlanu. Opečen usljed mističnog kontakta, raširih šaku i stresoh se, kao da ću se mlataranjem osloboditi ne samo krljušti već i sopstvene šake. Sitan vreli predmet nestade u vrtlogu svojih pozlaćenih formi…

Ubrzah prelazak preko jezera čija je vrelina učinila da iz mene ispari sva energija i avanturistički duh u koji sam se uzdao. Osjetivši da sam upravo izgubio cijelu jednu svoju dimenziju (onu ključnu koju njegovah godinama), spustih se uz pećinski zid i zaspah na samom Raskršću (koristim se nazivima koje je otac davao prostorijama) između “Bunara duhova” i “Velikog crvenog saliva”. Da, jasno se sjećam da sam oči sklopio gledajući u ova dva pećinska pravca… U stvari… Da li sam?

Utorak, 20. maj 2019. godine (Dan 2.) – ako je vjerovati vremenu

Probudih se u tišini koju su povremeno remetili zvuci harfe… Pećina svira. Zavaravam li sebe sama? Pridigoh se. Trepnuh nekoliko puta. Opipah topli kamen. Zavrnuh krute rukave kombinezona i pogledah na sat. A on, kao stopljen s mojom kožom u kojoj je pronašao zaštitu od toplote, poče okretati kazaljke u suprotnom pravcu, s desna na lijevo. Vrijeme teče unazad. Ja buljim u sekundaru, slijedim njen naopaki krug diveći se snazi svojih snova. Tako zagledan u staklena vratašca ručnog sata, razapet između sna i jave, uočavam u sitnom okruglom staklu pokret… zapravo prelijetanje… I opet harfa, sve bliža, sve jasnija. Jesam li to upao u neko prošlo doba? Ili sam samo pokvario sat?

Osvrćem se oko sebe. Jesam li se upravo probudio? Ili u neskladu sanjanja mjesečarim? Pridigoh se i osjetih snažan udarac u potiljak! Pridržah glavu da ne sklizne s mene. Bol je, najzad, postao potvrda da sam izmješten iz sna i da sam dio jave. Okrenuh lice u pravcu udarca i tada… tada shvatih gdje sam se, vođen svojom nesviješću, obreo. “Katedrala” – dvorana divljenja. Na njenim zidovima besprekorne pećinske draperije. U njenom centru ja nad čijom udarenom glavom visi upravo osamnaest metara dugačko čudovište prirode obješeno o pećinski svod – stalagmit koji je otac u studiji krstio kao “Monolit”! Nekoliko centimetara od njegove veličanstvenosti stajao sam ja – sitni speleolog koji je pomislio da može da prkosi spletu istorije i prirode!

I ponovo harfa… ne jedna… već dvije… ne dvije, već nekoliko… nekoliko stotina… Pomislih ponovo na udarac, na onaj bliski susret “Monolita” i moje krhke lobanje. To je zbog udarca! Harfa nema veze s pećinom, te logički slijedi da ni pećina nema veze s mojim umišljajima. A milozvučnost melodije opija misli… Ona, zapravo, izranja iz šupljina dvorane… No, ko ih svira? Ko proizvodi treperenje žica?

Počeh se okretati oko svoje ose, kao da tražim najsitnije djelove kako bih upotpunio svoju speleološku puzlu. U tom momentu, rupe na zidovima postaše pokretne površine. Pećina diše! Ili se pokreće, ili to nije ona… to su njeni stalaktiti, stalagmiti, sedimenti… ne, to su nekakvi… neobični… neusklađeni… neviđeni… zmajevi! Da! Tako mi očevog imena i njegove čudne speleologije! To su zmajevi! Izađoše sasvim vani, otkriveni u svojoj postojanosti, tankih ljubičastih jezika kojima povremeno zapalacaju. Usredsređeni na mene, drže svoje savitljive repove tako da bodlje na vrhu usmjeravaju ka pećinskom svodu i prednjim nogama miluju glatki dio repa, niz koji klizi zvuk. To oni sviraju! I to na svojim repovima! Podražavaju harfu! Zaneseni u melodičnosti proizvode zvuk u boji! Sada, osim što ga čujem, mogu i da ga vidim! U početku je plav, onda prerasta u modro zelen, pa se presipa u rubin-crven, da bi na krajevima svoje vidljivosti poprimio žutu sa primjesama pozlate. Kada dostigne svoju zlaćanost, zvuk se sastaje s čvrstom površinom “Monolita” koji ga upija u sebe. Ja, jedini posmatrač, osiromašena publika uplašena za ishod performansa, ukočen u opčinjenosti, zurim u kamenog giganta. Povremena osviješćenost tjera me da se udaljim od centra i propustim zmajeve da priđu “Monolitu”.

I tek kad skrajnuh sebe toliko da mogu sagledati sve dimenzije stalagmita, uočih pokretljivost tamo gdje sam ranije zapazio čistu statičnost. Očev “Monolit”, pećinska kupa od krečnjaka poče da diše, da usisava toplotu i da je ponovo izbacije iz sebe, da se savija i vrpolji, da poprima krljušti požutjele od pozlate, da se širi i migolji sve dok joj tamo gdje je nekada postojao šiljati vrh, nisam uočio glavu… glavu zmaja! Okrenut tako naglavačke, zakačen zadnjim nogama za najvišu pećinsku tačku, izvijao je vrat. Nije to bilo čisto oličenje zmaja. Bilo je to tjelesno mjesto ukrštanja rogatog jelena, ribe zlatnih peraja, tigrovih kandži, konja koji rže, lava zaklonjenog grivom i orlovskog jasnog oka. Blistav u svom oklopu od zlata, izgledao je kao probuđen iz praistorijskog sna, otmen u svojoj samoći i nesagledivo snažan u svojoj pojavi. Još uvijek u naopakom položaju, naizgled naviknut na izvrnutu perspektivu, okrenu se ka meni i zagleda se u moj lik.

“Evo usude, konačne ljudske usude!” progovori on.

Iskolačih oči u pravcu njegovih čeljusti. On govori! Jasno, razgovjetno, ljudski, realistički, glasom onog koji prepoznaje usude! Ja ostadoh bez glasa… Uze mi ga neka prokleto nedokučiva sila.

“Jesi li to ti? Ili me višemilenijumske oči izdaju?” oglasi se on ponovo.

Promucah najzad: “Ja sam… ja sam… da… u stvari ne znam ni koga očekujete… očekuješ…”

“Uvijek očekujem baš onoga koji se pojavi!”

Zbunih se. Opet ućutah. Onda se najzad ohrabrih da sročim pitanje bez pauza i zastajkivanja.

“Dakle, nisam iznenađenje?”

“Nikako. Radije bih se usudio da kažem da sam ja iznenađenje za tebe.”

“Sasvim je tako. Mislim…” opet zamucah.

“Razbijmo prazan razgovor… Dakle, došao si ovdje da kupiš istoriju?”

“Molim? Kakvu istoriju? Nisam došao, u stvari došao sam, ali…”

“Pored istorije ovdje možeš kupiti jedino mene i moje potomke, ali s obzirom na to da nismo na prodaju, ostala ti je samo istorija i to neizmjenjiva, onakva kakva jeste…”

“Ja sam zapravo želio posjetiti pećinu i… Ja sam speleolog”, počeh se objašnjavati.

“Znam ko si, ali mi skrivene želje ostaju nepoznate sve dok ih ne izgovoriš na glas.”

“Znaš ko sam? Ti ne možeš da znaš…”

“Sve su prilike da smo se mi ranije već upoznali…”

“Nismo se mogli upoznati. Ja ovdje nikada nisam zalazio…”

“Ali jeste Petar… zar to ne dođe na isto?”

Zaustavih disanje, treptaje, drhtanja, pokrete… Sledih svoje lice ledenim graškama znoja. A onda mi skamenjenost tijela razbiše sjećanja na njega, na oca Petra, na mistiku njegovog umiranja i na tajnovitost umirućeg trenutka.

“Ubio si ga, zar ne?! Baš ti! Ti!” uzviknuh bez trunke prethodne suzdržanosti.

“Ja? Pobogu momče, ja ne živim od tuđih umiranja! Naprotiv! Podsjećam na trajanje u vremenu!”

Ćutao sam skriven iza obnovljenje tuge za ocem i sumnjičavosti prema onome što čujem.

Zmaj je nastavio: “Otkriću ti tajnu sa kojom ćeš se, čvrsto vjerujem, skladnije nositi nego što je otac Petar to činio. Ja postojim, doduše u sadašnjosti samo kao ideja i simbol, ali ne marim. Smješten baš ovdje gdje su se ukrstili ljudski i zvjerinji putevi, pričam priču o trajanju, tužan zbog ljudske tvrdnje da bih ovako nezgrapan zaklanjao nebeski svod pod kojim živite i jednako zadovoljan mišlju da me ipak pamtite kao simbol snage, moći i esencijalne energije koja pokreće na pozitivna djelanja.“

„Zar u našoj mitologiji nisi predstavljen kao dvoglava ala podle naravi i đavolskih usmjerenja?“ prekinuh ga.

“Da, no od moje dvoglavosti, kao što vidiš, nema ništa. Radije odabrah svoje mjesto tamo gdje sam najbolje interpretiran – uvjeren u ispravnost kineske tradicije i njene blagorodne nacije, pronađoh svoju sveprisutnost i smisao. Tako vjekovima zarobljen u simbolici (đavolje sile ovdje ili dobrog duha tamo), odlučih da istrajavam i u sadašnjosti, daleko od ljudskih strahova i uplašenog nebeskog svoda, sam, u svom prostoru u koji sam smjestio sopstveni kosmos.”

“Da! Pa si u ovaj svoj kosmos odlučio zarobiti i pokoju ljudsku dušu?!”

Naivni momče, ne odbacuj istinu koja ti se ukazuje pred očima! Rekoh, nisam aždaja iz narodnih balkanskih predanja, ja sam samo davno izgubljeni i zanemarni stvor u sred istorije! I najzad, prihvati tvrdnju ovog mitsko-oživljenog bića da je tvoj otac odbio da povjeruje u istovremenost trajanja – svoju i moju. Odbacio je moju prisutnost osnažujući svoje nepotkrijepljene halucinacije. U tom sukobu nevjerujućeg i istinskog sebe, izgubio je razum i nesvjestan svoje zbilje upao u pećinsku rupu čije dno mogu izmjeriti samo svojim repom. Eto krajnje istine do koje se dolazi rijetko i u koju se još rijeđe povjeruje.”

Ućutah. Mislio sam o dužini njegovog repa u koji sam se zagledao dok je onako obmotan počivao oko debelog korijena “Monolita”. Mora da je u sebe sabrao hiljade metara… Onda pomislih na oca, na snagu njegovog duha, na osviješćenost njegovog uma, a zatim i na mogući sudar njegovih svjetova – onaj speleološki u koji je do svih krajnosti vjerovao, i onaj drugi, metafizički, koji je sveo na puko nevjerovanje. Tada sve dobi smisao i ja, najzad, izgovorih naglas priznanje: “Trajanje je u vjerovanju i vjerovanje u trajanju!”

Onako izvrnuto naglavačke, višemilenijumsko zlaćano stvorenje klimalo je glavom.

“Tvoj otac je započeo speleološku studiju o prostoru u kojem živim, ali nije je dovršio odbivši da prihvati istoriju trajanja kao dio istraživanja. Sada si ti na redu. Ispuni stranice svojim ličnim doživljajima. To naravno, ne znači da druge treba uvjeravati da sam stvaran, već ih navesti da vjeruju u mogućnost obnavljanja istorije… dakle, u trajanje.”

Po prvi put otkako smo se sreli, usmjerio sam svoj pogled direktno na zmajeve oči. Sijale su i izgarale u sopstvenoj vatri, plamsale u svojoj živosti, uvjerivši me, po ko zna koji put, da sam pobijedio halucinacije, i iz nevjerovanja stupio u odlučnost vjerovanja i hrabrost da svoje “vjerujem” pretočim u riječi.

 

****

Napustio sam pećinu dana 27. maja 2019. godine (Dakle, punih devet dana trajalo je moje istraživanje ili, tačnije, razgovor sa mitskim stvorenjem. Ručni sat izmjerio je čitavih šest minuta trajanja dijaloga. No, ko se još smije prepustiti analizi mistike i proticanja vremena?)

Danas se konačno usuđujem da otvorim očevu studiju i nastavim tamo gdje je otac prestao da vjeruje. Pišem novi podnaslov:

“Dvorana ‘Katedrala’ – Muzej zmajeva
(posvećeno onima koji vjeruju u trajanje).”

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s