Galerija lica

hans-boodt-1006031_1920

U neodređenom prostoru negdje nad našim glavama ima jedna galerija, dugačka kao svemirski hodnik, lebdeća i uvijek otvorenih vrata za nove ljudske facijalne izume. Možda djeluje natrpano licima, izrazima, ljudskim crtama, likovnim i karakternim. Autora nema, izlagači su lica, potpisi ispod slika uopšteni, neki su nečitki, nejasni, sumanuti, pretjerano misaoni, neskladni, neki podražavaju već davno oformljena lica, neki su transparentni imitatori, neki autentični i neponovljivi… A galerija kao da uživa u tom uređenom haosu, ponosna što poprima dimenzije nadstvarno velikog prostora, za koji kruže priče da nema ni početak ni kraj. Ulaz je slobodan, izlaz se plaća stečenim saznanjem i osviješćenjem. A saznanje je teško breme natovareno svim onim licima, njihovim podudarnostima i oprečnim osobinama, sukobima i stapanjima… Posjetila sam galeriju (jer ima nečeg dubokog u tim institucijama) iz koje sam u pamćenje zadržala nekoliko likovnih odraza. Imena koja sam im dodijelila plod su isključivo moje imaginacije (imate pravo da ih nazovete kako vi želite). Odatle izdvojih ona lica nama svima poznata:

„Ljudi sjenke“

Aleksandar Leso Ivanović imao je puno pravo kada im je uputio stihove: „Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta, kad tiho prođu u momogredu mirnu, jer nikog oni ni laktom ne dodirnu…“ No, neslaganje sa ovim crnogorskim pjesnikom miroljubive prirode i istog takvog pjesništva, nastaje ukoliko se pozabavimo interpretacijom pjesme. Ovaj poeta je svoju najpoznatiju pjesmu gradio uz sažaljiv ton i sapatništvo sa onima mimo kojih svijet prolazi neopazivši ih. Više od pola vijeka kasnije Ljudi sjenke i dalje gaze istim drumovima ćutljivi poput bezdana, kao da nisu sami odabrali da više liče na sjenu nego na čovjeka. Usukani u sebe, u beizražajno sopstvo, možda velikih misli, ali malog raspona u govoru, tihi kao ustajali vazduh, skoro nepostojeći kao da ih za svoje prisustvo nije ni briga, obitavaju oko nas kao kamenčići o koje niko nikada nije ni zapeo. Tako zdravog tijela, a umirućeg uma, lebde po prostoru u kojem žele biti nezapaženi (jer valjda ne vole da se o njima misli niti da o sebi misle – pobogu da li ijedno zdravorazumsko biće voli da ne postoji?!). Prepušteni, ne samima sebi, već slobodnom toku života koji ih navodi na nasumične puteve, ovi papirnati brodovi u ljudskim pojavama, ne utiču na svoje putujuće sudbine. I gle, nezapaženo nestaju, gube se u zaboravu (gdje su i do tada živjeli). Vrlo nepravedno s naše strane, mogu vam reći, što ne uočismo sjenke koje su odbile da budu ljudi.

Mislioci bez pedigrea

Preko puta galerijske slike ljudske sjenke, kao namjernu i očiglednu suprotnost, život je postavio „velike mislioce“ koje ćete često sresti kako se drže rukom za bradu gledajući u visine (jer čuli su jednom da je nekom čiki baš “odozgo” pala jabuka na glavu te je svoju ideju sproveo u zakon, pa tako i oni zagledani u neogređeno „gore“ čekaju da ih nešto lupi po praznoj tikvi). Nadvijeni nad tuđom sudbinom, oni kao cijenjeni davaoci misli (umjesto da se pozabave davanjem krvnih zrnaca, jer ih ovo prvo čini glupljima nego što su ikada sanjali) pružaju svoje usluge dijeljenja pametnih stavova na razne teme: od onih strogo emotivnih koje „nisu za svačije uši“, preko onih poslovnih, do krajnje filozofskih i intelektualnih. A pedigrea nigdje, diplome su nad njima nadvijene kao nedosanjana misija, literatura bilo koje vrste u njihovom poimanju čitanja i pismenosti svodi se na sadržaj iz srednjoškolskih leksikona, predmeti interesovanja uviđaju se u percepciji koja ne doseže preko broja Instagram follower-a. No, oni ipak „misle“, i što udvostručuje tragičnost, ispoljavaju govorom svoje misli, dok slični upijaju. Kada ih vidite i prepoznate po „domišljatosti“ (bez ikakve intelektualne podloge), udaljite se da vam se ne desi da vam na lobanju padne kakva vanzemaljska glupost.

Antagonisti ispod jagnjeće kože

Ako ste se ikad susreli sa Šekspirovim junakom Jagom (ako niste, možete u pamćenje prizvati Crvenkapu i vuka), onda sasvim sigurno znate kako izgleda lice naizgled dobronamjernog duha ispod kojeg do pola izvire zluradost. To su zapravo stanovnici istog galerijskog prostora čije slike djeluju blagorodno, ali ukoliko im pogledate poleđinu, uočićete novu sliku izvrnutu naopačke, koja voli svoj mrak, jer se tako krije od istine. Kada Jago nakon Dezdemonine smrti prizna svoje crne namjere ili kada vuk razotkrije svoju zvjerinju prirodu naivnoj Crvenkapi, nastaje moralni i mentalni pad sa mjesta na kojem su ova lica do tada obitavala. No, šteta je već učinjena i neko je već nastradao (nadamo se, sa visokim šansama za oporavak), zato je važno na vrijeme među jaganjcima prepoznati zvijer. A kada se beštija prepozna, bili ranjeni ili ostali nepovrijeđeni, branite sebe zubima (s vukom još niko razgovor nije vodio). A možda bi ipak najpametnije bilo opipati jagnjeću kožu svakome kome ne stoji kao salivena, pa prije nego što se zaprepastimo otkrivši vuka, učiniti da konačno bajka izmijeni koncept, te da ne budemo svaki put pojedeni.

Meke duše koje drugi guše

Kada bi galerija lica imala krugove dobra i zla (kao Danteove rajske i paklene kružnice) onda bi ova lica bila smještena u najsvjetlijem krugu dobra i poštenja (od kojeg naravno, nemaju ništa osim malih bijelih krila zalijepljenih na leđima samo radi dekoracije). Smještena su tu, ni manje ni više, nego zbog svoje naivnosti (ako se suzdržim da ne kažem prigluposti). Vođena životnom krilaticom “učini dobro da te zlo snađe” lica s umišljajem da u svemu možemo probuditi dobro, postaju primjer ljudske neiskvarenosti i čiste mentalne jednostranosti koja ne poznaje opozite. Tako oni zapravo više liče na male ponije, na čija se leđa obično okome ona druga lica s podebljim životnim dosijeima, te uzjahavši ih, vitlaju svojom zlobom, dok naivni poniji ržu od sreće, uvjereni da je poenta življenja u rasipanju sebe. Na kraju, kada im se od silnih podmetanja sopstvenih leđa slome leđni pršljenovi, naivci podmeću glavu (jer zaboga, zar se najveća sreća ne postiže činjenjem opšteg dobra čak i kada te uzjašu?), te kada im surovost riječi slomi lobanju, počinju vjerovati još samo u ona anđeoska krila, od kojih naravno ne bi ostalo ništa, jer bi bespogovorno dozvolili okolini da ih raščupaju do poslednjeg pera.

Junaci bez ordenja

Ništa manje primijećena, na prvi pogled samouvjerena, čak pomalo otresita lica kvazi-junaka “krase” galerijske zidove. Sve dok hodaš ne gledajući im u oči čuješ da šapuću, osjećaš da posmatraju, možda čak reže, nešto nagovještavaju, prijeteći misle, oštro izgovaraju svaki slog… Ako ih kojim slučajem pogledaš direktno u lice, spustiće pogled i stišati govor u prazno i pomislićeš da ti se sve vrijeme činilo da su budni i pričljivi. Male fatamorgane…kišni puževi koje uvijek možeš pustiti da se razmile po vlažnoj podlozi, no čim im dotakneš čula, povlače se u sebe. Sitni heroji koji vjeruju da riječima mogu pomjeriti tektonske ploče, a od čijeg se konačnog zamaha jedva osjeti njihova prisutnost. Mali zarobljenici svojih namjera, koji drmaju rešetke sopstvene bojazni, zparavo nikada ne izađu iz svojih skučenih tamnica. Ostaju tamo, zakržljalih udova s vječitom željom da ih nekad neko proglasi ratnicima.

Odatle se galerija nastavlja unedogled, optočena reljefima i slikama lica. Tu su i naša, smještena negdje u tom socijalnom haosu (nadam se izvan skupina koje sam gore opisala), sama za sebe ili podvedena pod neku od milion kategorija, bez hijerarhije, bez vođstva, bez smisla. Jer galerije ne smiju biti pristrasne…

Bodlerova ljubavnica

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s