Insta(nt)gram

hypnosis-4041582_1920

(zahvalna prijatelju na nesvjesno predloženoj tematici)

Jutros mi se naročito žurilo da ispijem kafu u roku od dva minuta. To sam učinila hitro kako bih ubrzala početak jutarnjeg sastanka u firmi. A sve to opet imalo je uske veze sa daljim dnevnim planovima koje sam slikovito smjetila u nekakve šarene kocke svoje svijesti kako bih ih po bojama najbolje zapamtila. Da, kafa je bila toliko vruća da sam zaboravila i kojeg je ukusa.  Prelistala sam elektronske novine (neka gadna navika koje ne znam da se otarasim) i uzela zalogaj onoga što sam nekad nazivala opuštajućim doručkom. Preletjeh preko pješačke zone čiju sam svrhu jutros vidjela jedino u mogućnosti da se preko nje dobacim do odredišta. I onda opet hitro među ljude, u sred banalnih razgovora, među kratke pozdrave, još kraća zastajanja, sitne riječi i žustre zaključke. Uletjeh u svijet od trenutka, u instant zonu ljudskog (ne)komfora, u brzi krug čije smo obrtaje prestali da brojimo.

I tek sada zastah i vratih se napočetak, na momenat kada sam jutros popila kafu. S obzirom da u sjećanju nisam uspjela da zarobim taj trenutak uživanja u kakao aromi, uzeh novu. Još uvijek sjedim i ispijam je. Vjerujem da je prošao čitav sat otkako sam je uzela sa kafemata. I sada konačno istinski spoznajem trenutak koji sam ranije svela na instant događaj, instant doživljaj, instant životni ritam. Tako (na kratko) osviješćena pitala sam se: „Da li smo zaista svaki trenutak našeg bića sveli na mehanizam štoperice koja u našem slučaju zapišti onda kada se pretjerano prepustimo trenutku? I da li smo, podešeni na instant mode, obesmislili važnost svakog trenutaka?“

A ako se zamislimo i zarobimo misli pitanjem: „Gdje žurim?“ odgovor bi, vjerujem, mogao da zaprepasti i nas same. Žurim, dakle, kako bih što prije svoje obaveze i planove nazvao/la svršenima, žurim takođe i dok preko google-a istražujem kako se pravi najbolji kolač od jabuka, žurim i dok uživam u društvu najdražih, jer postajem nestrpljiv/a kada usporimo misli, žurim svakako i onda kada gledam film, jer očekujem da uskoro skapiram kraj, žurim dok hodam jer želim oboriti rekord između početka i odredišta, žurim dok se smijem, jer mi se čini da ću, ukoliko nastavim, sagovorniku izgledati neozbiljno, i onda tako u žurbi instagram pričom podsjećam ostale da u svojoj ličnoj žurbi brzim pokretima palca prelistaju moj insta curriculum vitae.

U haosu koji je formirala naša novostvorena savremena žurba tražimo sve i na brzinu, volimo sve al na brzinu, uočavamo sve al na brzinu, upoznajemo sve al na brzinu… i u sred brzopletosti koju smo stvorili sami, usljed instant dostupnosti svega što zamislimo, poprimamo robotsku formu, a da nje ne postajemo svjesni. Jer, znate, roboti ne znaju da postoje. I tako, nesvjesni da upravo sada i u ovom trenutku postojimo i da u sljedećem ovaj sadašnji trenutak postaje prošli, gubimo prostor od značaja i prelazimo u instant prostor, obesmišljen upravo zbog svoje brzine. Zaboravljamo na avanturu traganja, na smisao zastajanja, na ljepotu dugog posmatranja, na kosmičke priče o prapočetku, na putovanja koja traju čak i dok stojimo u mjestu…

Ako bih sada imala mogućnost da počnem dan od jutrošnjeg trenutka, scenario bi bio dosta izmijenjen, počeviši od one vrele kafe koje sam se sjetila jedino zbog toga što me je opekla, a ne zbog toga što me je mirisom podsjetila na trenutak koji volim i kojem se iznova vraćam. Poslovni sastanak (samo donekle planski vođen) trajao bi onoliko koliko nam dopuste zajedničke ideje i inspirativni ciljevi. Put koji volim da pređem pješke možda bi dobio ulogu mjesta koje mi iznova otkriva nove uglove gledanja. I možda bih baš tada zastala i slikala panoramu, a da je nakon bilježenja kamerom nikada ne podijelim sa instant svijetom.

U neprestanom otimanju od instant života,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Bez prepreke na usnama

o-5-TIMES-TO-SHUT-UP-facebook

Kolika je razlika između govorenja i ćutanja i da li su oba verbalno-neverbalna procesa jednako učinkovita?

Možda problematika oba tipa ispoljavanja sebe nude neku vrstu ispunjenja, i možda njihova eventualna prikladnost zavisi od trenutka. Ako me pitate u koji tip vrijednovanja riječi radije vjerujem, odgovoriću da se i dalje silovito držim govorenja! I čini mi se da ono još uvijek jasnije predstavlja stavove od čiste tišine koju su usne stisle i ne daju joj da se pretvori u riječ.

Često nailazimo na stavove velikih pisaca i mislilaca (u čiju veličinu i vrijednost zaista vjerujem, bez imalo ironije) koji su iza sebe ostavili skupocjene misli pune ćutanja. Kažu da se ono (ćutanje) nekada više isplati od verbalnog iznošenja stavova i da često više govorimo dok ćutimo, dok pred sagovornicima ostajemo tiho mistični i zagonetni. Je li to, zapravo, trenutak u kojem spoznajemo da smo previše već rekli ili je to samo dugoočeivani momenat sazrijevanja i prevazilaženja verbalnog u čast neverbalnog prenosa mišljenja? Valjda bi tačan odgovor mogao biti negdje između ove dvije pretpostavke…

I sve bi to, nekako, i moglo da se sažme u smisleni zaključak da se u praksi ne dešava nešto sasvim drugo. Sagovornici ne razumiju ćutanje! Ili još istinitije: sagovornici ne znaju šta vaše ćutanje znači. Naviknuti na riječi (sa ili bez značenja, sasvim im je nevažno), radije cijene pričanje (makar i u prazno) od skupocjenosti neizgovorenih riječi. Zaljubljeni u bukvalne prevode misli, zalažu se za nekakav bukvalizam, a da toga nisu naročito svjesni, te ih s pravom možemo osloviti terminom „bukvalisti“, kojima neizrečeno znači nedomišljeno ili prosto nevažno.  Uskog duha i sitne percepcije, imaju taj socijalno plitki običaj da odbijaju da shvate i razumiju sve što nije izgovoreno (ponekad osim govora zahtijevaju i crtanje). A i, kada se podrobnije pozabavimo tematikom, možemo ustanoviti da se vrijeme nove ere znatno razlikuje od one ranije u kojoj su tvrdili da se ćutanje nekada više vrijednuje od ispričanog. Tada je takva konstatacija možda bila dobra vodilja čim je preživjela u formi raznih citata sve do danas. Ali šta je sa našim „modernim“ dobom? Nastupaju nova shvatanja tišine (nimalo prijatna onima koji su je sve do sada zastupali), koja od ljubitelja neizgovorenog traže da se oglasi kako ne bi ostao nedorečen. Jer ako ćutiš, onda si nedorečen, a ako si nedorečen onda ne znaš, a ako ne znaš onda si glup…? (tako nekako izgleda socijalna hijerarhija uz koju pričalice lakše doživljavaju one koji ćute).

Na kraju konca, zar onima koji spoznaju snagu ćutanja može predstavljati poteškoću da povremeno obore niski horizont sagovornikovog očekivanja? Ama baš nikakve poteškoće tu ne može biti. Stoga, i dalje vjerujem da se riječima lome nedovitljivi, da se govorom ispoljava misaona hrabrost, da se verbalnim dijelom ličnosti i dalje jasno postavlja granica između onih koji cijene značajne tišine, ali koji imaju šta da kažu i onih drugih koji su stvoreni u ulozi polu-slušalaca (kažem polu, jer vjerujem da polu-usmene pričalice mogu biti doživljene isključivo kao pola od pravog slušaoca, jer uvijek treba imati na umu činjenicu da vašu priču neće znati da interpretiraju sebi u cjelosti).

E baš zbog toga volim priču (i pisanu i usmenu), jer dok o njoj govorite i ispoljavate misao, jasno možete prepoznati klasičnog bukvalistu koji klimanjem podvlađuje vašim riječima (čak i onima koje nije najbolje preveo sebi), ali i onog rijetkog verbalnog saputnika koji će jednakim intenzitetom znati da odgovori na temu ili da prkosi vašoj (što je svakako poželjno).

Zagovornik smislene retorike,

Bodlerova ljubavnica

Čitati ili ne čitati, pitanje je sad

library-425730_1920

Jedan od najopasnijih tuđih strahova na koji sam i sama reagovala strahom bio je onaj pitomo prikriveni strah od čitanja… i onaj drugi, jednako opterećujuć strah od pisanja… U komunikaciji sa sagovornicima često sam nailazila na nespretna odstupanja od namjere da iskažu ozbiljno literarno znanje iz oblasti koju vole ili da eventualno prilože profesionalnu tvrdnju, stav, odgovor na ono o čemu promišljaju. Zapravo, ne sjećam se kada sam poslednji put učestvovala u dijalogu o dobroj knjizi, kvalitetnom filmu, psihološkoj studiji, omiljenoj poetici…

Mislim da je bespotrebno da vam pričam i pišem o tome da sam često prisustvovala književnim večerima na kojima sam dijelila prostor sa nekolicinom zainteresovanih (uključujući u nekolicinu i autora koji predstavlja svoje djelo). Da sam se, kojim nesretnim slučajem, našla u sred modne prezentacije nekog skromnog crnogorskog „brenda“, čvrsto vjerujem da bih se polomila da pronađem slobodno mjesto za sjedanje.  Tamo bih, nesumnjivo, naišla na šarenoliku galeriju ukusa i neukusa, iz kojih mentalna praznina izvire već iz pogleda (ako ne iz garderobe). I onda sasvim spontano nametnuto pitanje glasi: „Zbog čega ljudi lakše prihvataju i zapažaju površno, vizuelno od čitalačkog iliti obrazovnog uzdignuća? Da li se plaše da samostalno uče i saznaju ili prosto vole da djeluju nepotpuno? I zbog čega se čitanje i pisanje (za sebe i o sebi) potiskuje isključivo fizičkom samoprezentacijom?“

Kada bismo realni svijet izmjestili i zaboravili da u njemu postojimo, živjeli bismo i njegovali svoje postojanje samo u virtuelnom svijetu (kojem se oni svjesni sebe još uvijek pomalo opiru, dok ovi nesvjesni u njemu doslovno obitavaju).  E u njemu je zbilja rajski predstavljeno ono o čemu mi se piše. U njegovim granicama, naivni posmatrač bi rekao, zaista žive višedimenzionalni likovi, kojima vikendom ruke prelistavaju knjige, a oči hrle ka muzejima i galerijama, misli lete na sve strane obavezno se nakačivši na citate engleskih romantičara i ruskih simbolista, jer se vode sopstvenom priglupošću izraženoj u stavu: „Što da pišem i zaključujem sam/a kad je neko to sročio bolje od mene?!“ Nije, nego ti moždana lijenost nije dozvolila da o tome promisliš, da o tome čitaš, da o tome (pu pu, ne desilo se) možda nešto napišeš.

I onda tako virtuelno ozbrazovno osnažen/a sjedne preko puta mene. Ispija kafu i gleda u nebo, zamišljen/a, a ja sa opakošću sopstvenog zadovoljstva pitam: „I? Kako ti se dopao roman Kad je Niče plakao?“ A on/a odgovara: „Pa što znam… ono… tek sam počeo/la…“ A ja uporna da dovedem dijalog do rasprsnuća i ogoljene istine: „Pa kako ti se dopada početak, zar prva scena nije genijalna?“ Već slomljen/a odustaje od igre koju sam započela: „Ma, u stvari, nisam ni počeo/la, nego eto, našla mi se pri ruci dok sam pravio/la selfi…“

„Dragi/a, to je bilo očigledno i prije početka…“

Što se više posvećujem trenutnoj temi i slučajnom naletu pisanja, to mi se sve više čini da su ljudi razumjeli sebe kao jednodimenzionalne pojave koje, kao takve, misle da smiju da se opredijele samo za jednu od dvije ljudske komponente – ili za konstantno mentalno i saznajno unaprijeđenje ili za njegovanje fizičke predstave sebe. I sasvim malo broj onih upotpunjenih i oformljenih sa svih strana ostao je između.

Suočena sa jednostranošću u sred 3D tehnologije,

Bodlerova ljubavnica

Stvarati na oba plana

brain-2062057_1920

Šta je, zapravo, književnost i da li se isplati voljeti je?

Da me je neko u srednjoj školi pitao šta želim postati i na koji način uspjeti, sasvim sigurno bih odgovorila: „Želim biti pisac.“ Stvaranje sam u to doba razumijevala isključivo kao umjetnički doprinos sebi i svijetu koji utopljen u svakodnevicu vapi za čitalačkim mirom. Tek pošto se upoznah sa studijama književnosti, dođoh do zaključka koji se vrlo vjerovatno ozbiljno sudara sa sudovima i procjenama studenata drugih univerzieta: književnost i pisanje su samo plod ličnog ispunjenja i intelektualnog vladanja nad prosječnima, ali ne i potencijalni izvor finansijskog zadovoljenja.

I baš tada kada spoznah smisao larpurlartizma (estetske teorije o stvaranju umjetnosti radi nje same i njenje ljepote) postadoh iskrenija prema sebi, jasnija u stavovima i počeh još snažnije i ozbiljnije da volim ono što sam odabrala. Zbog čega? Upravo zbog toga što mu je svrha neobjašnjiva i vanvremenska. Tako vjerovah u književnost i njenu moć opasne metamorfoze u šta god vam padne na pamet, vjerovah baš zato što je nosila drugačije breme od onog strogo ekonomskog, još strožije pravnog, suvo matematičkog i nezgrapno isforsiranog menadžerskog… Imalo je to neke veze i sa saznanjem da si izvan svakodnevne uštogljenosti, da si hrabro izmješten u prostor koji sa tobom dijeli nekolicina načitanih, odabrana grupa mislilaca zavedena ljepotom spajanja riječi i istorijom pisanja.

Stapanje umjetnosti i društveno-ekonomskog realizma

Nakon duhovnih poleta u krugu emancipovanih pojedinaca, nailazi etapa spuštanja u svakodnevni okvir u koji su smješteni oni naučeni da žive na nivou rutinskog protoka saobraćaja. I onda slijedi uklapanje u realne dimenzije vremena i prostora u kojem treba stvarati ne radi umjetnosti, već radi sebe i sopstvene koristi. I to djeluje sasvim logično posebno ako se postavi u odnos prema stvaranju u čast umjetnosti… bez uzvraćanja. Možda ne spomenuh i možda nije trebalo, ali umjetnost je u mnogim svojim segmentima škrta i izražajno drska. Traži od vas da stvarate, a ne obećava materijalno zadovoljenje… No ipak, nudi nešto od svoje drskosti što ne detektuju mreže mašinerija. Nudi postepeno ispunjenje duha i misli, ono sasvim lično sažimanje ljudske srži i pogleda na svijet koji se odvaja od realnog horizonta očekivanja.

Nenametljivo lijepa, umjetnost nam nudi mogućnost da od nje odemo kako bismo stvarali korisno i materijalno i daje šansu da joj se ponovo vratimo onda kada se otarasimo suvoparnog biznis programa. Od nje se ne živi (osim ako niste Joanne Kathleen Rowling ili George R. R. Martin), u nju se ulaže s posebnim umijećem i ne očekuje se finansijska eksplozija. Ali ipak joj se, iz nekog vanzemaljskog razloga, vjeruje. Dobro, možda pomalo i zbog toga što umjetnici ne gube nadu da će jednog dana stvarati od umjetnosti i ubirati materijalne plodove svog stvaranja. Uostalom, još ne uočih lošu stranu ove svoje prisutnosti i u realnom (koje obezbjeđuje finansijsku korist) i u metafizičkom (koje duhovno oplemenjuje)  u isto vrijeme.

Zato stvarajmo na oba plana zauzimajući prostore,

Bodlerova

Doživotni Učesnik (skrnavitelj smisla borbenosti)

statue-3521476_1920

Bio jednom jedan fini gospodin po imenu Učesnik. Smisao njegovog postojanja i trajanja sastojao se u jedinstvenoj ideji koju nagađate iz imena – učestvovati. Biti, dakle, dio takmičarskog procesa, spektakla, organizacije i kolektivnog djelanja svojom pojavom, prisustvom, odnosno, učešćem. Pripisao on sebi tako ulogu vječitog učesnika koji se, za razliku od takmičara, isticao više u ulozi posmatrača onih koji se bore za svoja mjesta, te je, po svemu sudeći, više koristi mogao da donese kao dio publike nego kao učesnik. Pa ipak, dobi ime Učesnik zbog one neosnovano naglašene izreke koje se držao kao pijan plota: „Nije važno pobijediti, važno je učestvovati!“ Tako, umjesto da jednom sebe smjesti na poziciju pobjednika izmijenivši sebi titulu, on se bez imalo pobune (protiv sebe sama) zadovoljio učešćem.

* (tekst koji slijedi odnosi se isključivo na odrasle i samosvjesne jedinke, djeca uživaju pravo na utješiteljsku maštu)

Priča za učesnike, ali i pobjednike, počinje pitanjem (nekad su pitanja jasnija od odgovora ili ga često, ako su formirana smisleno, nagovještavaju): Da li se takmičimo iskreno priželjkujući krajnji uspjeh koji donosi pobjeda ili smo dio igre u kojoj nas sopstvena beznačajnost sasvim zadovoljava? I da li baš istu nespretno sazdanu izreku umijemo izgovoriti sebi u lice i prije početka takmičenja ili je svaki put izustimo nakon proglašenja, kao utjehu usljed neuspjeha? Tekst o Učesnicima može se završiti upravo ovdje, jer postaviti pitanje u ovom slučaju znači ujedno i dati odgovor. No, ipak, neka takmičarsko-učesnička pobuda ne dozvoljava da ostanem nedorečena.

Ako i dalje vjerujemo u postojanje zdrave takmičarske atmosfere (koje god oblasti se ona ticala), onda ona kao takva zaslužuje i mentalno jedre i zdrave takmičare, odnosno učesnike koji jednako, svaki za sebe, vjeruje u gajeni potencijal i njeguje snagu svojih mogućnosti. U najgorem scenariju, takmičenje bi se moglo preimenovati u učestvovanje, ako je to svrha odmjeravanja snaga (prije svega mentalnih, saznajnih, empirijskih, društvenih, kreativnih, kolektivnih, nacionalnih pa na kraju i kosmičkih…) Vodeći se, još uvijek, opšteprihvaćenom filozofijom da je svaka vrsta takmičenja formirana u cilju dostizanja pobjede, koju svaki od učesnika nemjerljivim snagama želi baš za sebe, primijetih da čovjek svojom inertnošću počinje narušavati značenje pojma takmičarski duh. Pa tako, oni koji (ovoga puta) nisu uspjeli dostići vrh, postaju pasivni sljedbenici svojih utješitelja koji im, u znak utjehe, pružaju pogubne riječi: „Pobjeda nije važna, već učestvovanje.“ Utonuli i ušuškani u blijedu sjenu stvarne podrške i osviješćenja, učesnici se toliko čvrsto uhvate za krilaticu kojom su ih upravo podržali pratioci, da se s njom gotovo slijepe i prihvate je tako olako, da zaboravljaju zbog čega su se takmičili. „Shvativši“ da prisustvo na takmičenju nema veze s pobjedom, već isključivo s učestvovanjem, pretvaraju se u statične igrače, koji su pobjedu kao cilj i ispunjenje davno istisnuli iz glave. Tako u vrtlogu pukih učesnika, uočavamo propale pojedince uključene u sopstvenu stvarnost na pola napona, neprimjetne vođe na čelu zaspalih timova, utišane kompanije bez razvijene marketinške strategije…

Da! I kao pojedinac i kao član timova nekada sam odnosila pobjedu, nekad ispala prije kvalifikacije, nekad gubila blisku pobjedu pred sami kraj… Na kraju konca, niko nije rekao da se porazi i neuspjesi ne praštaju ili da se o njima ne smije govoriti, ili da nisu važni… Poenta je: skupiti hrabrost i poraz, najzad, nazvati pravim imenom, ne ublažavati ga lažnom predstavom o neutralnosti učestvovanja! Veću smislenost uočih u zaključku da se porazi vrlo često mogu mjeriti u svom značaju sa pobjedama! To je zbog toga što nas priznanje o neuspehu surovo osvješćuje i snažnije motiviše od nesmotrenog biranja i uvijanja imenice poraz u novonastalu riječ učestvovanje. Samo iskreniji prema sebi, jasniji u dijeljenju pojmova, stvorićemo za sebe pogodnije i plodnije tlo za buduće pobjede i javne aplauze. Dok sebi sa lica budemo brisali suze prividnom utješiteljskom tehnikom o značaju učestvovanja, sagradićemo samo lično skrovište za samoobmanu.

Duboko motivisana mislima o pobjedi i priznanju poraza,

Bodlerova

I bacih kamen u vodu…

water-1759703_1920 (1)

Kada su me pitali da li volim svoj životni ritam odgovorila sam potvrdno. Poslije nekoliko trenutaka nastavili su dijalog kontra-pitanjem: Da li očekujem promjene i da li im svojim postupcima doprinosim, odgovorila sam sa novim „Da.“ Da li su to, zapravo, one dvije pobune u čovjeku koje nezaustavljivo ratuju ili se radi o prirodnoj potrebi pojedinca da voli svoju ljušturicu uljuljkanu u svakodnevicu, ali da u istom trenutku teži ka ideji iznenadne promjene životnog pravca?

Ključni termin koji sam na master studijama čula više nego italijanski pozdrav „Buona giornata!“ bio je izrečen na engleskom – legendarni, visokopozicionirani, neprikosnoveno istaknuti The Arc of Transformation! Kada analizirate priču, roman ili film, poentu i kvalitet predstavljenog sadržaja mjerite upravo veličinom ovog gore pomenutog luka transformacije koji protagonista pravi tokom procesa djelanja. To bi značilo da priča ima smisao i snagu pouke samo ako uspije da prikaže (pozitivnu ili negativnu) promjenu u junaku koji nosi cjelokupni pripovjedački kostur. Ukoliko je junak priče ostao, takoreći, netaknut, netransformisan, dakle isti od početka do kraja, onda sasvim sigurno ne ostavlja utisak na one koji posmatraju, a priča gubi svrhu i zaboravlja se čim zatvorimo knjigu ili okrenemo program. Od priče ni traga, a od života zaborav da ga uopšte živimo…

Sva svoja saznanja i poneke književno-istorijsko-psihološke termine sa kojima sam tokom studija imala dodira, prenosila sam na život i pojam života u cjelosti. Na kraju krajeva šta je umjetnost ako nije subjektivno-originalni odraz života i životnosti? Tako sam, vjerujući u ideju o cirkularnosti života, počela razumijevati život kao shematski prikaz krugova koje pravi kamen bačen u vodu. Prvi krug talasa je najmanji, drugi znatno veći, treći, četvrti, peti prevazilaze dimenzije onog prethodnog… Oblast pokreta i kretanja zauzima sve veći obim. Ako zamišljeni program preslikamo na sebe, vjerujem da ćemo dublje spoznati kuda se krećemo i šta nam je cilj i ono ključno – da li cilj možemo mijenjati! Nije stvar u mogućnosti mijenjanja cilja, već upravo u nužnoj potrebi te izmjene.

(Ipak najvažnije od svega, pa čak i od nužne promjene, progresa i mentalnog napretka svakako je namjena i svrha ovog mog teksta, a to nikako nije potreba da mu se pripiše naziv „Životnog vodiča“, jer bi to srušilo sve moje istinske spisateljske želje, afinitete i namjere (o vodičima za život nekom drugom prilikom i to sa zadovoljstvom). Ako i zaliči, znajte unaprijed da sam onda nesvjesno odstupila od svog cilja, a on se danas sastojao isključivo u ideji da mislimo i promišljamo o promjenama kao okosnicama životnog napretka.)

Zamislimo junaka priče koji na početku sebi postavlja primarni cilj: otputovati! Iako mu život nudi ostvarenje mnogih krupnijih životnih ciljeva, on i dalje na umu ima samo jedan – putovanje. Tako mu pred nosom izmiču poslovne ponude, ljubavni izazovi, potencijalna prijateljstva, prikrivena iskustva prostora u kojem boravi… a cilj ostaje nepromijenjen, junak postaje nesnosno dosadan, priča se urušava… Pa ipak, neka poruka može da se izvede čak i iz slabo započetog romana ili filma – bez promjene ne postoje progresi. Misliti isto, vjerovati u isto, težiti ka istom i na kraju živjeti isto (čak i onda kada nam se čini da je sve baš onako kako nam odgovara) znači ne koordinirati nad sobom i okolnostima.

I zar pogled unazad ne znači upravo pogled u ono što smo bili i podjećanje na ono što smo sada? Genijalni Arc of Transformation zapravo je umjetnički prikaz ogoljenog životnog puta koji mi, svako za sebe, prelazimo mijenjajući, pritom, dio svog sopstva… ponosno i trajno u skladu sa kružnim talasima.

Bodlerova

Ljubav između poezije i stvarnosti

heart-3996514_1920

„Voliš li me?“ pitao je.

„Volim, naravno…“ odgovorila sam.

„Koliko je to? Mislim, koliko snažno?“ nastavio je.

Ćutala sam. Znajući njega bila sam uvjerena da nije očekivao da prevalim preko usta onu jezivo lažnu i nesrazmjerno nezgrapnu rečenicu: „Volim te odavde pa do Mjeseca i nazad.“ Ali po prvi put zatekla sam sebe u čistom neznanju i olovno teškoj dilemi koliko zapravo volim. Umjesto da odgovorim na pitanje koje su nam još književni romantičari usjekli u misli, ja sam postavila sljedeće:

„Da li ljubav uopšte može da se izmjeri?“

Ako sam sve do sada živjela u neznanju da za mjerenje ljubavi odavno postoji mjerna jedinica, onda se unaprijed duboko izvinjavam na loše odabranoj tematici ili nedovoljno istraženoj ideji. Ipak, misli mi još uvijek naginju pitanju koje nudi bezbroj odgovora, u čiju tačnost sumnjamo otkako smo spoznali ljubav i to onu ljubav koja je u sebe uspjela da sažme i prijateljsku (agape odnosno philia), i onu duhovnu (caritas), i onu koja izaziva ljubavnu patnju i čežnju (eros). I dok pjesnici, trubaduri i svjestki boemi pišu stihove u njenu čast, zapravo izmišljaju način da joj izmjere snagu i trajanje. Svaki na sebi jedinstven način (jer su i ljubavi svaka za sebe jedinstvene i neopipljivo različite u svojoj srži) opisuje svoj emotivni zanos, smiještajući svoju dragu (ili dragog) u hermetički zatvoren umjetnički prostor u kojem ljubav neometano počiva.

Ako se neko nekada susreo sa internacionalnim dijagramom ljubavi na kojem su jasno predstavljene skale njene vrijednosti i snage, neka ga odmah objelodani. Ako se nekome desilo da naiđe na vagu ljubavi na koju je bespogovorno bacio svoje emocije kako bi im izmjerio težinu, neka odmah razglasi rezultat. Možda bi nam tako bilo lakše da sagledamo svoje spremnosti, neodlučnosti, sumnje u sebe, iskrene zagrljaje, prećutane istine, skrivene patnje i neskladne emotivne zanose. A možda od sveg tog mjerenja ne bi bilo ništa… Nestala bi poezija bez koje bismo doslovce upali u nedvosmislene brojke i jednoobrazne činjenice.  Možda bi nestala ona mistična prefinjenost neizmjerljivog, ona silna psihološko-emotivna preispitivanja, one pune tišine krcate podsjećanjima da ipak volimo i da nam u svom tom voljenju naročito prija to što ne znamo da izmjerimo ljubav. Baš to… to povremeno oživljavanje čistog čovjeka u vremenu robotike.

Najzad, kada saberemo i oduzmemo ljubav od sebe i sebe od ljubavi, šta nam ostaje? Ponovo ljubav, možda snažna, možda spremna da pređe korak ka zajedničkom životu, možda mlaka i bezbrižno slatkasta, možda plastična ili stakleno hladna i osjetljiva na udare, možda mistična i povremeno vatrena, a možda nedokučiva do kraja, isprekidana u svom doživotnom trajanju, spremna da se završi u sekundi i ponovo odlučna da tako nesavršena traje čitavu vječnost.

Čekao je i dalje moj odgovor, dok sam ja u tom kratkom momentu promislila i odlučila pisati o ljubavi… Trebalo je pitanjem dopuniti sebe, a pri tom ne pogriješiti niti slagati:

„Volim te, nemjerljivo snažno,“ odgovorila sam sigurna u to da je moje priznanje dostojno nas i naše ljubavi.

Bodlerova