Refesticon i Dvostruka istovremenost pisanja

27-8-rol-ap-promocija1

Dana 8. septembra 2019. godine obilježen je Međunarodni dan pismenosti (i pobjede obrazovanja nad nepismenošću). Tim povodom u Kotoru je organizovano predstavljanje Festivala fantastične književnosti, koji zapravo traje već punih sedam godina, a koji nosi ime Refesticon. Oformljen je u BIjelom Polju (moliću, bez predrasuda) od strane direktora Radija Bijelo Polje, gospodina Dragića Rabrenovića, koji je svojom kreativnom energijom učinio da festival poprimi regionalne razmjere (a sve su prilike da su njegova snaga i kvalitet prepoznati i van granica bivše Jugoslavije). Ove godine imala sam priliku da se približim fantastici i doprinesem njenoj reinkarnaciji ovdje (u svijetu koji zaboravlja da piše, a kamoli da misli o fiktivnom). Građenjem autentičnog simbola fantastike (u ovom slučaju Zmaja), festival Refesticon navodi nas, zaljubljenike u pisanu riječ, da izmjestimo svoje misli iz svijeta stvarnosti i preselimo ih u imaginaciju. A to je ono za čime čezne svaki pisac… Tako je i za mene postavljanje novog svijeta i nove pozornice na kojoj oživljava misao, predstavljalo spisateljsku avanturu, literarni izazov na koji sam odgovorila pričom „Monolit“.

Priča je na stranicama bloga već odavno predstavljena u punoj veličini (bodlerovaljubavnica.home.blog/2019/06/10/monolit/), zato joj neću poklanjati puno vremena (ostavljam čitaocima da je interpretiraju na svoj način). Međutim, želim podijeliti sa vama jednu novu misao, sasvim književnu (i pomalo životnu, jer šta to može biti sasvim književno a da nije u isto vrijeme i životno?), koja nema puno dodira sa onima koji ne poznaju pisano, ne razumiju književnost, ne sarađuju s knjigom… Dakle, za one polupismene (i poluusmene), prvi pasus će biti sasvim dovoljan i ne preporučujem da čitaju ostatak. Oni drugi, odabrani (jer oduvijek vjerujem u podjelu publike na masu i elitu, i nemam namjeru to da krijem) imaju priliku da zarone u novu književno-filozofsku dimenziju. Nju mogu nazvati jednostavnijim riječnikom – uporedno pisanje.

20190909_124023

Dok sam pisala, dakle, priču “Monolit”, znajući pri tom da moja koleginica, Vjera Banićević (profesorka književnosti i direktorka Radio Kotora), odgovara na istu temu o Zmaju nad Vražjim firovima, iskrsla je jedna neobična književna ideja, iznikla iz Vjerinih i mojih misli i počela da oživljava i dobija sve veći smisao. Ponudile smo, naime, našim junacima posebnu privilegiju. Jer, znate, kada se pisac zaljubi u svog junaka onda se dešava nešto nadstvarno što prevazilazi fantastiku kao takvu i traži upravo suprotno – traži stvarnost kao svoju potporu. Mi smo se, dakle, usudile da nad svojim pričama i junacima izvršimo književni eksperiment. Nazvale smo ga dvostruka istovremenost pisanja. Pod tim pojmom podrazumijevamo, zapravo, dugotrajan proces sastavljen iz različitih faza, od osmišljavanja junaka, pisanja priče, stvaranja, pa na kraju i čitanja… da bi se konačno desio susret! Tako smo se i mi kao autorke, gradeći priče kao sasvim zasebne cjeline, susrele tek nakon napisanih priča, neupućene u nastanak i razvoj one druge uporedne priče. Ta nepredvidivost u koju smo se upustile pišući, ne znajući, dakle, kako teče priča one druge (ne poznajući ni početak ni kraj pisanja) postala je naša stvaralačka draž. Tek nakon napisanih priča podijelile smo jedna drugoj svoj rukopis. I eto susreta! Naša dva junaka (odnosno moj junak i njena junakinja dakle, muški i ženski lik), u nekom književnom trenutku na sredini pripovijedanja, ostvarili su susretanje. To sastajanje junaka iz različitih priča i dolazak do njihovog zajedničkog odredišta nazvale smo zlatnim prejsekom, momentom u kojem se naše odvojene i zasebne priče presijecaju i spajaju u novonastalu. U ovom slučaju mjesto susreta bila je Đalovića pećina – božanski krojen prostor pred kojim niti jedan pisac neće potisnuti nadahnuće. Eto tako naše priče postaju pokretne, a junaci prilikom susreta postaju stvarni. To svakako otvara mogućnost dalje nadgradnje koja iz kratkih priča može prerasti u roman, i to u jedan sasvim nepoznati oblik pripovijedanja koji se sastoji iz dva načina pisanja, dvije povezujuće teme i dva misaona toka… U tom susretu na sredini knjige završava imaginarno i počinje život.

Priča „Monolit“ čija sam autorka (knjiga u kojoj se nalazi nosi naslov Zmaj Vražjih firova” i može se pročitati u kotorskoj gradskoj biblioteci), nastala je iz namjere da povežem fantastiku sa nečim sasvim životnim i realističnim. Moj junak ne traga za mistikom (iako na nju na kraju nailazi i spoznaje je), već upravo suprotno – traži istinu, traži odgovore na pitanje šta mu je „oduzelo“ oca. Ta igra sa preplitanjem realnog i fantastičnog oduvijek je privlačila moju pažnju koja je počela da se budi još na prvoj godini fakulteta na predavanjima profesora Zorana Živkovića (koji je bio i počasni gost  festivala Refesticon) koji je često naglašavao taj zanimljivi dijalog između stvarnog i fiktivnog. I baš odatle, privržena dijalogu kao posebnoj formi književnog diskursa, navodim junake svoje priče na razgovor. Oživjeti fantastiku u ovom slučaju za mene je značilo oživjeti mrtvu materiju pećine nad Vrajžim firovima, te sam osamnaest metara velikom stalagmitu dodijelila ulogu mitskog stvorenja koje, izvrnuto naglavačke, diše i podučava životu sumnjičavo ljudsko biće. I upravo u tom dijalogu između mitskog i krajnje realističnog života ugnijezdila se suština mog pripovijedanja – trajanje kroz vrijeme i vjera u postojanje svjetova mimo onih opipljivih! Istorija i mitologija oduvijek su imale nešto zajedničko, a to je vjerovanje. Zato moj junak na kraju razgovora iz Đalovića pećine izlazi s novom istinom – svjetovi se podudaraju ako vjeruješ. Tako se i svijet Vjerine priče negdje podudario s mojim svijetom… izgleda…

Pretjerano zamišljena i književno nadahnuta,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Djevojčice sa šibicama

20190903_122609 (1)

Jutros u sjećanje prizvah Djevojčicu sa šibicama. Sjećate se male gologlave i bosonoge plavušice (makar je za moj pojam promrzle djevojčice ona morala biti plave kose), nazeble, zgučene uz hladni ulični kamen, ispruženih ruku u kojima drži poslednji predmet koji još može unovčiti? E, baš ta sirotica iznikla iz Andersenove mašte (ili možda stvarnosti) prije više od 170 godina, pojavila se ponovo u liku i ulozi savremene žene (doduše u malo boljem fizičkom stanju računajući na to da danas nema problem sa promrzlinama).

Umjesto hladnog kamena kao pozicije sa koje si nekada mogao da je posmatraš, sada imaš priliku da je vidiš kako kutlačom muti domaću čorbu ili kako oklagijom razvlači tijesto… U nekim slučajevima sa njom se možeš susresti na autobuskoj stanici dok čeka (polu)srditog šofera (jer šoferke ne sjede za volanom), da je preveze do radnog mjesta na poštanskom šalteru. Ponekad čak, ako imaš sreće, možeš nabasati na nju u trenutku dok u pauzi između prodaje slikovnica i slaganja bojanki i stripova, ispija svoju ohlađenu kafu. No, ukoliko ne želiš da imaš posla s njom, onda obavezno obiđi uvažena i počasna mjesta načelnika policije, direktora veličanstvenih kulturnih institucija, pilota embrajera na relaciji “iz svijeta u svijet”, project director-a na skupocjenom budućem hotelskom zdanju, astronauta koji se upravo sprema da zakorači na Mjesec, predsjednika raznih nevladinih udruženja, osnivača internet platformi, filmmaker-a, pa prizovi istorijske trenutke revolucionarnih pobuna, ratnikčih pokliča, vojnih formacija, njihovih predvodnika, etičkih stavova, estetičkih ideja… I onda odjednom zaustavi slikovni ringišpil! Nigdje one djevojčice… pa ni šibica… Upala je negdje u proječnost i neprimjetnost samo zato što je djevojčica. Dječak bi, bez obzira na to da li u rukama drži šibice ili go*no, dobio svoje mjesto pod suncem (i to jedno od onih počasnih mijesta gore navedenih).

Feministički stavovi nisu mjesta sa kojih ovaj tekst polazi (no, iz vrtloga činjenica može se desiti nevjesna pojava feminističkog naboja koja ni u kom slučaju nije namjerna). Govorimo o onome što se u različitim diskursima može predstaviti i tretirati kao polna razlika, sociološka, psihološka, ideološka, prije svega. Pa stoga zapitajmo se, ko su ljudi koji na toj razlici insistiraju otkako je čovjeka i vijeka? Kojeg su pola? Kojeg shvatanja? Koje boje i oblika? I odakle potiču? Obrnemo li smisao ove vrste kolektivnog (pre)ispitivanja, možemo istraživanje početi i ovako: Zašto su žene pomirene s dugotrajnom dominacijom muškosti nad profesijama svih vrsta? Da li su samo obeshrabrene i umorene istorijskom istinom ili su ipak samo natovarene pasivnošću i osiromašene ambicijom? Da li su uvijek i zauvijek osuđene da glavom udare u plafon onda kada muške vijuge poletno cijepaju oblake?

Tema o kojoj se više ćuti nego što se piše (iako postoje pisani dokazi da se o tome ipak misli), zauzima novi prostor i na Film festivalu u Sarajevu podsjećajući na ženska prava dokumentarnim filmom “Božanski poredak” i postavljajući pitanje da li ženska prava danas doživljavaju nazadovanje, stagnaciju ili progres. A kad se već pitamo… onda je jasno da u progres sumnjamo… Prepreke i ograničenja na koje nailazi ženska misao direktno su srazmjerne olakom ekonomskom, socijalnom i političkom uspjehu muške okrilaćene namjere od koje se od samog njenog rođenja (iz nekog razloga) više očekuje. Dakle, da bi se uloga nesrećnih djevojčica, koje su u stanju prodati samo kutiju šibica, zauvijek svrgla, biće potrebno da nam niknu brade, što svakako, ne znači da smo upale u ambis nemogućih okolnosti. Zato se osmjelite. Brade nam možda stoje mnogo bolje nego njima!

Bodlerova ljubavnica

MONOLIT

20190526_125924

Oduvijek sam volio da razmišljam o istoriji. Imala je tu moć da budi zaspale junake, da podiže iz temelja utonule gradove, da domišlja ono što sadašnjost samo ponavlja, da pamti i podsjeća na prostore u kojima se vjekovi slažu kao tepisi od somota… teški od pozlate, široki zbog dubokog sjećanja i mistično naslikani motivima čiji nam smisao i značenje još uvijek izmiču… U potrazi za tom veličanstvenošću koju nose minula vremena najmanje razumijevanja pronašao sam u ljudima, dok sam u misaonom dodiru s knjigama uspijevao da sagradim sve svoje istorijsko-istraživačke stavove i poneka filozofsko-teološka vjerovanja… Pa ipak, prostori kojima sam najviše vjerovao i u čijim sam odajama ostavio najviše svog ispitivačkog vremena bili su muzeji! Zdanja satkana od čiste istorije potkovana iskopanom istinom, zamkovi u čiju su unutrašnjost zasađene najvrijednije galerije kao prva biblijska sjemena, prostranstva u kojima opstaju istorijske duše i koja, ponekad, sasvim neočekivano i razumu nedokučivo, oživljavaju prošlost u sred brzoplete sadašnjosti.

Možda bi ovakav istorijski polet naveo ponekog sagovornika ili slušaoca da povjeruje u to da sam vođen iskrenim željama i namjerama, postao kustos ili naprosto istoričar, ili možda arheolog… Pa se na kraju konca od mene očekuje da pripovjedam poluistinitu priču o arheološkoj avanturi u kojoj sam među iskopinama od manjeg značaja za opštu kulturu, pronašao skelet najstarijeg mamuta čija je visina (pretpostavlja se) iznosila nevjerovatnih šest metara. Međutim, usudiću se da priznam, najzad, da nisam niti arheolog, niti istoričar (u onom opštem smislu), niti sam svoju priču dogurao do kraja konca, niti je zaslužila da je sada tako naprasno osudim na kraj. Zato ću početi da je pripovijedam onako kako istorija nalaže, što će reći, u skladu sa istinom i uz primjese vjere u mistiku.

Ja sam se, dakle, smjestio negdje između arheologije i muzeologije, između istorije, praistorije i geografije, te tako na sredini civilizacijskog puta od primitivizma do tehnoloških saznanja umetnuh sebe u speleologiju, granu geologije koja, volim reći, ne izlazi na svjetlost dana (jer mjesto joj je u pećini, zar ne?). Da li sam svoj životni poziv odabrao isključivo iz namjere i potrebe da slijedim duh i djelo svog oca Petra ili se tu provuklo nešto čemu nisam spoznao svrhu? Često svoj profesionalni odabir volim nazvati mjestom ukrštanja naših gena – mojih i očevih. I eto, svoj život tako svedoh na ispitivanje topografskog nacrta planinskih i brdskih „crnih rupa“ i na dokumentovanje njihovih geoloških, morfoloških i hidroloških svojstava. Tako stvorih svoj lični kosmos na zemlji, povremeno dubeći pećinsko tlo tragajući za plodovima njegove varljive jalovosti – stalaktitima, stalagmitima, draperijama… No nikad ne odustah od duboko prikrivene ideje da u crnom prostoru osvijetlim ono što će kasnije civilizacije možda nazvati najmističnijim pronalaskom – istoriju koja i dalje živi svoje postojanje. Vjerujem da je otac slijedio istu misiju… da li ju je sproveo do kraja to samo on zna… i ona Đalovića pećina, najcrnja zemaljska rupa nad Vražjim firovima. Kako god bilo, nazad ne mogu, a napred me vuče zov očeve studije posvećene pećini u krečnjaku dugoj više stotina kilometara, čije naučno istraživanje stade na pola onog trenutka kada je izgubilo svog speleološkog vođu. Spreman da spoznam istinu, slijedeći speleološku pobudu koja je jedina preživjela pad, nastavljam gdje si stao, dobri oče Petre.

Stariji speleolozi uvijek su me učili da odustanem od speleologije upravo onog trenutka kada prestanem osjećati strah. A otac Petar je vjerovao u sopstvenu istorijsko-filozofsku floskulu: „Pobijedi strah spoznajom istine!“ Mnogi kažu da su ga upravo ta lična uvjerenja odnijela prerano. A ja i dalje razmišljam o onome što je rekao i izgleda da (svjesno ili nesvjesno) slijedim njegovu nesalomivu sjenu. I baš u njegovu čast (koju iz nekog nepoznatog razloga dijeli sa Đalovića pećinom) po prvi put zapisujem svoje istraživanje koje je u sebe sazdalo lične emocije, ljudsku znatiželju, pa na kraju i čisto speleološki plan i program. Dakle, nakon kratkog uvoda u (pretjerano ličnu) biografiju, naučno istraživanje pećine nad Vražjim firovima, vođeno i zapisao u formi dnevnika (iliti specifičnog speleološkog zapisnika), može da počne:

Ponedjeljak, 19. maj 2019. godine (Dan 1.)

Na osnovu već predočenih podataka o izgledu i topografskom sastavu pećine Đalović (smještene iznad Bijelog Polja), pristupam ličnom uvidu i posjeti navedenog slepeološkog objekta. Podsjećanja radi, pećina je zatvorena u septembru 2011. godine nakon tragične smrti poznatog crnogorskog speleologa Petra Atanackovića.

Na sopstvenu odgovornost (i onu skrivenu koju osjećam prema nastradalom ocu) prilazim otvoru usječenom u krečnjački masiv oštro i jasno kao da nagovještava simboliku oblika ulaza. No, ne uspijevam da ga sagledam sasvim, jer sam mu se već približio toliko da čujem šum podzemne vode. Uključujem primarno svjetlo na čeonoj lampi i prelazim iz prostora svjetlosti u prostor polutame. Guma na čizmama škripi na prve dodire neravnog, šiljatog tla, koje ubada onog koji bez dozvole zaviruje u nepoznato. Još oštrije kapi rasprsnu se pri samom udaru o moj šlem, kao da me povremeno osvješćuju i podsjećaju da sam odavno prešao granicu bezbjednog. Prateći očev opis pećinskih prostorija, u žurbi prelazim prostrano predvorje, kako bih se domogao “Kanala sa jezerima”. Očeva studija nagovještava težak momenat savladavanja oštrih kosina i opasnih vertikala, koje zahtijevaju da iskoristim uže za penjanje ukoliko želim izbjeći upadanje u stalna jezera čija dubina, zbog erozivnih aktivnosti, stalno varira. Jezera su preda mnom, prostrana glatka stakla prosuta po neravnom terenu.

Klizam se, izmiče mi kanap… Držim se toliko čvrsto viseći nad površinom jezera, da mogu osjetiti uvijanje kože dlanova koji i preko gumenih rukavica, usljed trenja, formiraju žuljeve. U momentu fizičke nemoći klizeći uz kanap dostižem položaj slijepog miša. Obrnut tako naglavačke, približih oči vodenoj površini. Po njoj uočih strujanja i to ne bilo kakva, već ona koja uzrokuju topla isparenja. Zagledah se u vodenu mutljavinu koja je već formirala poveći vodeni vir… Umjesto da vuče u svoje dubine, ova jezerska kupa poče izbacivati nekakve žučkasto-zlaćane mrvice… Da nisu jezerske sitne ribe? Ili jeguljice? Neotkriveni jezerski planktoni? No, što sam više posmatrao, bio sam sve sigurniji da gledam pravo u krljušti nekog stvora sazdanog od blagodeti podzemlja. Navirale su iz vodene stihije ubrzano, neprekidno, kao leptiri kad ih oslobodiš iz staklene vitrine. Ohrabrih se da uzmem jednu krljušt. Pridržah se čvrsto za kanap lijevom rukom, dok desnu ispružih ka ustalasanoj površini. Usredsredih se na jedan zlaćani primjerak i zgrabih ga. Ali tog trenutka osjetih nesnosnu vrelinu na dlanu. Opečen usljed mističnog kontakta, raširih šaku i stresoh se, kao da ću se mlataranjem osloboditi ne samo krljušti već i sopstvene šake. Sitan vreli predmet nestade u vrtlogu svojih pozlaćenih formi…

Ubrzah prelazak preko jezera čija je vrelina učinila da iz mene ispari sva energija i avanturistički duh u koji sam se uzdao. Osjetivši da sam upravo izgubio cijelu jednu svoju dimenziju (onu ključnu koju njegovah godinama), spustih se uz pećinski zid i zaspah na samom Raskršću (koristim se nazivima koje je otac davao prostorijama) između “Bunara duhova” i “Velikog crvenog saliva”. Da, jasno se sjećam da sam oči sklopio gledajući u ova dva pećinska pravca… U stvari… Da li sam?

Utorak, 20. maj 2019. godine (Dan 2.) – ako je vjerovati vremenu

Probudih se u tišini koju su povremeno remetili zvuci harfe… Pećina svira. Zavaravam li sebe sama? Pridigoh se. Trepnuh nekoliko puta. Opipah topli kamen. Zavrnuh krute rukave kombinezona i pogledah na sat. A on, kao stopljen s mojom kožom u kojoj je pronašao zaštitu od toplote, poče okretati kazaljke u suprotnom pravcu, s desna na lijevo. Vrijeme teče unazad. Ja buljim u sekundaru, slijedim njen naopaki krug diveći se snazi svojih snova. Tako zagledan u staklena vratašca ručnog sata, razapet između sna i jave, uočavam u sitnom okruglom staklu pokret… zapravo prelijetanje… I opet harfa, sve bliža, sve jasnija. Jesam li to upao u neko prošlo doba? Ili sam samo pokvario sat?

Osvrćem se oko sebe. Jesam li se upravo probudio? Ili u neskladu sanjanja mjesečarim? Pridigoh se i osjetih snažan udarac u potiljak! Pridržah glavu da ne sklizne s mene. Bol je, najzad, postao potvrda da sam izmješten iz sna i da sam dio jave. Okrenuh lice u pravcu udarca i tada… tada shvatih gdje sam se, vođen svojom nesviješću, obreo. “Katedrala” – dvorana divljenja. Na njenim zidovima besprekorne pećinske draperije. U njenom centru ja nad čijom udarenom glavom visi upravo osamnaest metara dugačko čudovište prirode obješeno o pećinski svod – stalagmit koji je otac u studiji krstio kao “Monolit”! Nekoliko centimetara od njegove veličanstvenosti stajao sam ja – sitni speleolog koji je pomislio da može da prkosi spletu istorije i prirode!

I ponovo harfa… ne jedna… već dvije… ne dvije, već nekoliko… nekoliko stotina… Pomislih ponovo na udarac, na onaj bliski susret “Monolita” i moje krhke lobanje. To je zbog udarca! Harfa nema veze s pećinom, te logički slijedi da ni pećina nema veze s mojim umišljajima. A milozvučnost melodije opija misli… Ona, zapravo, izranja iz šupljina dvorane… No, ko ih svira? Ko proizvodi treperenje žica?

Počeh se okretati oko svoje ose, kao da tražim najsitnije djelove kako bih upotpunio svoju speleološku puzlu. U tom momentu, rupe na zidovima postaše pokretne površine. Pećina diše! Ili se pokreće, ili to nije ona… to su njeni stalaktiti, stalagmiti, sedimenti… ne, to su nekakvi… neobični… neusklađeni… neviđeni… zmajevi! Da! Tako mi očevog imena i njegove čudne speleologije! To su zmajevi! Izađoše sasvim vani, otkriveni u svojoj postojanosti, tankih ljubičastih jezika kojima povremeno zapalacaju. Usredsređeni na mene, drže svoje savitljive repove tako da bodlje na vrhu usmjeravaju ka pećinskom svodu i prednjim nogama miluju glatki dio repa, niz koji klizi zvuk. To oni sviraju! I to na svojim repovima! Podražavaju harfu! Zaneseni u melodičnosti proizvode zvuk u boji! Sada, osim što ga čujem, mogu i da ga vidim! U početku je plav, onda prerasta u modro zelen, pa se presipa u rubin-crven, da bi na krajevima svoje vidljivosti poprimio žutu sa primjesama pozlate. Kada dostigne svoju zlaćanost, zvuk se sastaje s čvrstom površinom “Monolita” koji ga upija u sebe. Ja, jedini posmatrač, osiromašena publika uplašena za ishod performansa, ukočen u opčinjenosti, zurim u kamenog giganta. Povremena osviješćenost tjera me da se udaljim od centra i propustim zmajeve da priđu “Monolitu”.

I tek kad skrajnuh sebe toliko da mogu sagledati sve dimenzije stalagmita, uočih pokretljivost tamo gdje sam ranije zapazio čistu statičnost. Očev “Monolit”, pećinska kupa od krečnjaka poče da diše, da usisava toplotu i da je ponovo izbacije iz sebe, da se savija i vrpolji, da poprima krljušti požutjele od pozlate, da se širi i migolji sve dok joj tamo gdje je nekada postojao šiljati vrh, nisam uočio glavu… glavu zmaja! Okrenut tako naglavačke, zakačen zadnjim nogama za najvišu pećinsku tačku, izvijao je vrat. Nije to bilo čisto oličenje zmaja. Bilo je to tjelesno mjesto ukrštanja rogatog jelena, ribe zlatnih peraja, tigrovih kandži, konja koji rže, lava zaklonjenog grivom i orlovskog jasnog oka. Blistav u svom oklopu od zlata, izgledao je kao probuđen iz praistorijskog sna, otmen u svojoj samoći i nesagledivo snažan u svojoj pojavi. Još uvijek u naopakom položaju, naizgled naviknut na izvrnutu perspektivu, okrenu se ka meni i zagleda se u moj lik.

“Evo usude, konačne ljudske usude!” progovori on.

Iskolačih oči u pravcu njegovih čeljusti. On govori! Jasno, razgovjetno, ljudski, realistički, glasom onog koji prepoznaje usude! Ja ostadoh bez glasa… Uze mi ga neka prokleto nedokučiva sila.

“Jesi li to ti? Ili me višemilenijumske oči izdaju?” oglasi se on ponovo.

Promucah najzad: “Ja sam… ja sam… da… u stvari ne znam ni koga očekujete… očekuješ…”

“Uvijek očekujem baš onoga koji se pojavi!”

Zbunih se. Opet ućutah. Onda se najzad ohrabrih da sročim pitanje bez pauza i zastajkivanja.

“Dakle, nisam iznenađenje?”

“Nikako. Radije bih se usudio da kažem da sam ja iznenađenje za tebe.”

“Sasvim je tako. Mislim…” opet zamucah.

“Razbijmo prazan razgovor… Dakle, došao si ovdje da kupiš istoriju?”

“Molim? Kakvu istoriju? Nisam došao, u stvari došao sam, ali…”

“Pored istorije ovdje možeš kupiti jedino mene i moje potomke, ali s obzirom na to da nismo na prodaju, ostala ti je samo istorija i to neizmjenjiva, onakva kakva jeste…”

“Ja sam zapravo želio posjetiti pećinu i… Ja sam speleolog”, počeh se objašnjavati.

“Znam ko si, ali mi skrivene želje ostaju nepoznate sve dok ih ne izgovoriš na glas.”

“Znaš ko sam? Ti ne možeš da znaš…”

“Sve su prilike da smo se mi ranije već upoznali…”

“Nismo se mogli upoznati. Ja ovdje nikada nisam zalazio…”

“Ali jeste Petar… zar to ne dođe na isto?”

Zaustavih disanje, treptaje, drhtanja, pokrete… Sledih svoje lice ledenim graškama znoja. A onda mi skamenjenost tijela razbiše sjećanja na njega, na oca Petra, na mistiku njegovog umiranja i na tajnovitost umirućeg trenutka.

“Ubio si ga, zar ne?! Baš ti! Ti!” uzviknuh bez trunke prethodne suzdržanosti.

“Ja? Pobogu momče, ja ne živim od tuđih umiranja! Naprotiv! Podsjećam na trajanje u vremenu!”

Ćutao sam skriven iza obnovljenje tuge za ocem i sumnjičavosti prema onome što čujem.

Zmaj je nastavio: “Otkriću ti tajnu sa kojom ćeš se, čvrsto vjerujem, skladnije nositi nego što je otac Petar to činio. Ja postojim, doduše u sadašnjosti samo kao ideja i simbol, ali ne marim. Smješten baš ovdje gdje su se ukrstili ljudski i zvjerinji putevi, pričam priču o trajanju, tužan zbog ljudske tvrdnje da bih ovako nezgrapan zaklanjao nebeski svod pod kojim živite i jednako zadovoljan mišlju da me ipak pamtite kao simbol snage, moći i esencijalne energije koja pokreće na pozitivna djelanja.“

„Zar u našoj mitologiji nisi predstavljen kao dvoglava ala podle naravi i đavolskih usmjerenja?“ prekinuh ga.

“Da, no od moje dvoglavosti, kao što vidiš, nema ništa. Radije odabrah svoje mjesto tamo gdje sam najbolje interpretiran – uvjeren u ispravnost kineske tradicije i njene blagorodne nacije, pronađoh svoju sveprisutnost i smisao. Tako vjekovima zarobljen u simbolici (đavolje sile ovdje ili dobrog duha tamo), odlučih da istrajavam i u sadašnjosti, daleko od ljudskih strahova i uplašenog nebeskog svoda, sam, u svom prostoru u koji sam smjestio sopstveni kosmos.”

“Da! Pa si u ovaj svoj kosmos odlučio zarobiti i pokoju ljudsku dušu?!”

Naivni momče, ne odbacuj istinu koja ti se ukazuje pred očima! Rekoh, nisam aždaja iz narodnih balkanskih predanja, ja sam samo davno izgubljeni i zanemarni stvor u sred istorije! I najzad, prihvati tvrdnju ovog mitsko-oživljenog bića da je tvoj otac odbio da povjeruje u istovremenost trajanja – svoju i moju. Odbacio je moju prisutnost osnažujući svoje nepotkrijepljene halucinacije. U tom sukobu nevjerujućeg i istinskog sebe, izgubio je razum i nesvjestan svoje zbilje upao u pećinsku rupu čije dno mogu izmjeriti samo svojim repom. Eto krajnje istine do koje se dolazi rijetko i u koju se još rijeđe povjeruje.”

Ućutah. Mislio sam o dužini njegovog repa u koji sam se zagledao dok je onako obmotan počivao oko debelog korijena “Monolita”. Mora da je u sebe sabrao hiljade metara… Onda pomislih na oca, na snagu njegovog duha, na osviješćenost njegovog uma, a zatim i na mogući sudar njegovih svjetova – onaj speleološki u koji je do svih krajnosti vjerovao, i onaj drugi, metafizički, koji je sveo na puko nevjerovanje. Tada sve dobi smisao i ja, najzad, izgovorih naglas priznanje: “Trajanje je u vjerovanju i vjerovanje u trajanju!”

Onako izvrnuto naglavačke, višemilenijumsko zlaćano stvorenje klimalo je glavom.

“Tvoj otac je započeo speleološku studiju o prostoru u kojem živim, ali nije je dovršio odbivši da prihvati istoriju trajanja kao dio istraživanja. Sada si ti na redu. Ispuni stranice svojim ličnim doživljajima. To naravno, ne znači da druge treba uvjeravati da sam stvaran, već ih navesti da vjeruju u mogućnost obnavljanja istorije… dakle, u trajanje.”

Po prvi put otkako smo se sreli, usmjerio sam svoj pogled direktno na zmajeve oči. Sijale su i izgarale u sopstvenoj vatri, plamsale u svojoj živosti, uvjerivši me, po ko zna koji put, da sam pobijedio halucinacije, i iz nevjerovanja stupio u odlučnost vjerovanja i hrabrost da svoje “vjerujem” pretočim u riječi.

 

****

Napustio sam pećinu dana 27. maja 2019. godine (Dakle, punih devet dana trajalo je moje istraživanje ili, tačnije, razgovor sa mitskim stvorenjem. Ručni sat izmjerio je čitavih šest minuta trajanja dijaloga. No, ko se još smije prepustiti analizi mistike i proticanja vremena?)

Danas se konačno usuđujem da otvorim očevu studiju i nastavim tamo gdje je otac prestao da vjeruje. Pišem novi podnaslov:

“Dvorana ‘Katedrala’ – Muzej zmajeva
(posvećeno onima koji vjeruju u trajanje).”

Promocija knjige dr Nele Sršen “Rak na duši”

Nela Srsen

Knjigu koja je pred nama usuđujem se nazvati emotivnom autobiografijom, ali I skladno sazdanom zbirkom životnih priča koje su se neopipljivom sudbinom susrele s autorkom I postale ono o čemu mislimo svakim svojim udahom – život!

U Predgovoru za svoju knjigu dr Sršen I sama naglašava da koncept i namjera njenog pisanja I obraćanja nije kreranje vodiča ili priručnika kroz mudrost življenja, već smislena životna istina o percepciji života, boli koju sa sobom nosi, ali I spokoja koji se postiže pronalaskom lične harmonije. A spoznaja sopstvene unutrašnjosti I njene iskonske energije sastoji se u otkrivanju svog Boga. Kažem svog (Boga), jer svako od nas vjerovanje ili nevjerovanje u religije percipira kroz sebe sama, ali to nikada I nikako ne znači da svojim duhom ne pripadamo univerzumu i njegovoj neobjašnjivoj transcedentnosti.

Da je život borba I postojanje usred neprilika, iskušenja, emotivnih lomova – toga smo, čini mi se, svjesni. Ali zaboravljamo svoju ključnu ulogu u njemu. Zaboravljamo, dakle, da smo u svom životu upravo mi protagonisti. Kao takvi ostvarujemo prirodno pravo da se posvetimo onome što nam je univerzumom dato, da njegujemo zdravu misao, hranimo ljubav I množimo njenu snagu, jer samo tako gajena, smatra autorka knjige, ljubav nam se vraća I oplemenjuje duh, a oplemenjenom duhu odgovara zdravo tijelo.

Uvjerena da um vlada našim tijelom, dr Sršen svjedoči da bolest bilo kojeg organa nije poremećaj odvojen od ostatka tijela, već umnogome zavisi od misli I mozga kao zvora iz kojeg potiču. Tako složeno sazdana individua u formi čovjeka počiva na dva sasvim različita stanovišta: na eksperimentalnoj nauci kao što je hemija koja nas posmatra kao posljedicu I proizvod hemijskih akcija I reakcija, I na onom drugom, filozofskom stanovištu, koje je negdje u nama pronašlo DUŠU! Pronašavši sebe u tom dualizmu “um-tijelo” spoznali smo svoju autentičnu složenost. Nju najprikladnije analizira grana medicine nazvana psihoneuroimunologija, proučavajući vezu između tjelesnog (some) I psihološkog (psihe) kojoj dr Sršen poklanja svu svoju pažnju.

Onog trenutka kada narušimo tu osjetljivu vezu između duha, duše I tijela, postavili smo sebe u rizični moment u kojem ćelije našeg tijela postaju ozbiljno ugrožene. Pozivajući se na studiju kontroverznog doktora Hamera, koji se jedini usudio da ispita ulogu mozga kao medijatora između psihe I oboljelog organa, autorka nas podsjeća na stanje stresa kao najuticajniju podlogu za narušavanje vitalne čovjekove ravnoteže.

Posvetivši pažnju posebnom ogranku genetike, epigenetici, dr Sršen razara granice između suve medicine I života kao postojanja sada I ovdje, te insistira na značaju I ulozi životnog okruženja kojem smo se nesvjesno prepustili, a koje oformljeno na ovaj ili onaj naćin, kontroliše naše gene. No, problematika cjelokupnog procesa akcije iz vana I reakcije iz unutrašnjosti smještena je u percepciji odnosno u načinu na koji prihvatamo I analiziramo životna dešavanja. I baš tu, u tom polju između mozga I tijela, sredine I gena, eksperimentalnosti I duhovnosti, počiva tajna koja želi biti otkrivena – imamo moć uzdići sopstvo u najviše ljudske mogućnosti I to samo onda kada konačno uskladimo snagu misli, pokretačku energiju I trezvenost duha I spoznamo smisao čiste ravnoteže.

Možda nam se nekada moglo desiti da pomislimo da medicina kao konvencionalni pristup I način liječenja pacijenata odbacuje sve ostale, alternativne pristupe terapiji, ali autorka knjige “Rak na duši” svojim profesionalnim I krajnje ljudskim stavovima razara stare tvrdnje predstavljajući nam eksplicitno različite varijante liječenja, od onih opšte prihvaćenih kao što je hirurgija I hemoterapija, do onih drugih koje, bez laboratorijskih analiza, nemaju status priznatog lijeka.

Ako vratimo istoriju medicine unazad, ako se prisjetimo njene tradicionalne postavke u kojoj prihvata Njutnovu materijalizaciju univerzuma I Dekartovu odvojenost duha od tijela, I ako se potom zapitamo šta joj nedostaje , odgovor jasan I glasan, pronaći ćemo upravo u knjizi dr Sršen – kvantna medicina, odnosno postojanje kvantnog univerzuma koji ujedinjuje tjelesno I duhovno, jer jedino u tom spoju može opstati čovjek kao energija. Sada smo bliži kompletnosti medicine koja, ovako zamišljena, za cilj bira proučavanje dubine energetske anatomije ljudskog tijela, dakle, vitalne energije.

I možda ova cjelokupna tematika obogaćena humanistikom I ne bi imala svu svoju snagu smisla, da pred nama na stoji žena od počasti, borac za sebe I druge, I na kraju pobjednik nad sasvim ličnom borbom koju je vodila sa smrću. Tog božićnog dana 1994. Godine, u Nurnbergu, dr Nela Sršen iskusila je sopstveno bezbolno lebdenje svog tada izmučenog tijela nad svim stvarima I bićima koja su se tada nalazila u operacionoj sali. Spoznavši tada suštinsko značenje autentične autoskopije stekla je moć da govori kroz duhovnost. Probuđeno biće iz stanja bliske smrti (near death experience), progovara spoznajom pravog zadovoljstva kroz tvrdnju – “živi I budi”! Dakle, postoji!

Iako smo čitajući knjigu “Rak na duši” vječito na neobičnoj granici između materijalizovanog tijela koje trpi I obolijeva, I spiritualnosti koju pružaju nada I vjerovanje, zapravo se nesvjesno, a skladno približavamo onome što je dr Sršen davno razumjela – mi smo na sredini medicinske etike I njene duhovnosti I humanizacije. Upravo upoznajemo doktorku koja se u svoj svojoj ljudskosti opire robotizaciji svoje profesije I dužnosti, jer I dalje u sebi prvenstveno vidi humano biće smješteno baš tamo gdje je I njen pacijent – na filozofskom putu života I umiranja. Napisana srcem kroz koje progovara čista osnažena duša, knjiga dr Nele Sršen podsjeća sve nas, male ljude, sitna čovjekolika zrna pod nebeskim svodom, da traganje za Bogom prestaje onog trenutka kada shvatimo da ga čuvamo u sebi I da ga svako od nas ima u duši. Spoznavši našu suštinu, nikada sigurniji u sopstvenu harmoniju, prilazimo ogledalu. U njemu uočavamo svoje voljeno tijelo, grlimo ga, jer ono jedino potvrđuje materijalizaciju našeg bića. I eto nas, zdrave misli, zdravog tijela, zdrave ljubavi – dakle, postojimo!

Ko mi to sjedi na ramenima?

conscience_satan_angel

Skoro svakog dana desi mi se ono što u kolokvijalnom govoru volimo nazvati „pomračenje uma“. Za moj pojam pomračenja to znači momenat u kojem se blisko susrećem sa svoje dvije jednako obistinjene ličnosti: sa onom krajnje ljudskom i sa onom drugom koja se uvijek graniči sa animalnom da ne kažem đavolski sazdanom.

Da bih sasvim dogovorila na izazove i očekivanja tematike, mislim da uvod u ovaj tekst zaslužuje svoj literarni nastavak iliti književno približavanje onome što će u predočenom slučaju “podvojene ličnosti” biti ključan motiv – Mefisto! E baš taj! A da bih objasnila njegovu pojavu i značenje biće potrebno da se dotaknem izvora njegove kreacije – Geteovog duhovnog svijeta. *(Dio teksta koji metnuh u zagrade zapravo je putokaz onima koji svoju naviku o nečitanju njeguju od srednje škole, a koji opet, iz sebi nepoznatih razloga ili čiste ljudske znatiželje provire u tekstove koje pišem, dakle, evo uputstva za dalji dio teksta: Mefisto kao književna i životna figura datira iz XIX vijeka, iz vremena kada ga je iz dugovjekovne hriščanske simbolike oživio Gete u svom dramskom spjevu “Faust”. On, dakle Mefisto, predstavljen kao klasično oličenje đavola u hrišćanskom smislu, nudi đavolji ugovor – “dajem ti moć znanja i vladavine nad životom, a ti meni poklanjaš dušu.”)

Nakon kratkog osviježenja književnih motiva i književne istorije na kojoj počivaju sve teme današnjice, usuđujem se da kažem da nam ramena nikada nisu oslobođena tereta. Čak i onda kada ne vidimo (a ponekad se može desiti i da progledamo) na njima uvijek sjede dvije međusobno suprotstavljene figure. Na jednoj strani smjestio se (vjernici vole reći) anđeo, a na drugoj, kao protivteža dobrom, sjedi Mefisto (iliti skriveni vrag). I obojica, tako ušuškani negdje između ivice ramena i ušiju, učestvuju u našim odlukama, bude zaspale ideje, mijenjaju stavove i smjerove misli, navode na nepoznata prostranstva, šapuću i viču, grebu i grizu, otimaju i nude… A ta vaga na koju su oslonjeni obojica, na kojoj odmjeravaju svoje težine, na kojoj se klate i odnose prevagu kako koji i kako u kom trenutku – ta misaona vaga, dakle smo mi, s glavom na sredini, tačno između naše dvije krajnosti.

Sasvim je moguće da sam pretjerano slikovito opisala samo obične sile dobra i zla (pa bi oni neupoznati sa Geteom i “Faustom” mogli pomisliti da sam ih u ogledalu stvarno vidjela kako se klate na ramenima), pa ipak vjerujem da su one, samo opisane ili u potpunosti doživljene, najozbiljniji učesnici u biranju životnog puta. I ima tu mnogo više Mefistovog i mnogo ozbiljnijeg anđeoskog od onoga što možemo prisvojiti kao isključivo naše. Ima u tome onog demonskog što vuče u osudu prije nego što tamo zakoračimo, a ima ponegdje i onog čisto blagorodnog što oplemenjuje ljudskost i postavlja jaz između čovjeka i zvijeri. A problematika ovako jasno postavljenih granica, koja izdaleka djeluje lako savladiva, zapravo leži u odolijevanju! Ajde, probaj da odoliš svaki put kada ti se zamaskirani Mefisto zavodnik objesi o vrat i probaj da ostaneš gluv na melodičnost anđeoskog glasa kada je potrebno biti krajnje surov, a ne naivan.

Iako je porazno, važno je prihvatiti da nismo jednolični, pa ni dvolični, jer sve prilike ukazuju na našu prirodnu troličnost u kojoj učestvujemo stalno i uvijek mi: anđeoski mi, đavolji mi ili ponekad sami mi oslobođeni figurativnih glasova.

Bodlerova ljubavnica

Insta(nt)gram

hypnosis-4041582_1920

(zahvalna prijatelju na nesvjesno predloženoj tematici)

Jutros mi se naročito žurilo da ispijem kafu u roku od dva minuta. To sam učinila hitro kako bih ubrzala početak jutarnjeg sastanka u firmi. A sve to opet imalo je uske veze sa daljim dnevnim planovima koje sam slikovito smjetila u nekakve šarene kocke svoje svijesti kako bih ih po bojama najbolje zapamtila. Da, kafa je bila toliko vruća da sam zaboravila i kojeg je ukusa.  Prelistala sam elektronske novine (neka gadna navika koje ne znam da se otarasim) i uzela zalogaj onoga što sam nekad nazivala opuštajućim doručkom. Preletjeh preko pješačke zone čiju sam svrhu jutros vidjela jedino u mogućnosti da se preko nje dobacim do odredišta. I onda opet hitro među ljude, u sred banalnih razgovora, među kratke pozdrave, još kraća zastajanja, sitne riječi i žustre zaključke. Uletjeh u svijet od trenutka, u instant zonu ljudskog (ne)komfora, u brzi krug čije smo obrtaje prestali da brojimo.

I tek sada zastah i vratih se napočetak, na momenat kada sam jutros popila kafu. S obzirom da u sjećanju nisam uspjela da zarobim taj trenutak uživanja u kakao aromi, uzeh novu. Još uvijek sjedim i ispijam je. Vjerujem da je prošao čitav sat otkako sam je uzela sa kafemata. I sada konačno istinski spoznajem trenutak koji sam ranije svela na instant događaj, instant doživljaj, instant životni ritam. Tako (na kratko) osviješćena pitala sam se: „Da li smo zaista svaki trenutak našeg bića sveli na mehanizam štoperice koja u našem slučaju zapišti onda kada se pretjerano prepustimo trenutku? I da li smo, podešeni na instant mode, obesmislili važnost svakog trenutaka?“

A ako se zamislimo i zarobimo misli pitanjem: „Gdje žurim?“ odgovor bi, vjerujem, mogao da zaprepasti i nas same. Žurim, dakle, kako bih što prije svoje obaveze i planove nazvao/la svršenima, žurim takođe i dok preko google-a istražujem kako se pravi najbolji kolač od jabuka, žurim i dok uživam u društvu najdražih, jer postajem nestrpljiv/a kada usporimo misli, žurim svakako i onda kada gledam film, jer očekujem da uskoro skapiram kraj, žurim dok hodam jer želim oboriti rekord između početka i odredišta, žurim dok se smijem, jer mi se čini da ću, ukoliko nastavim, sagovorniku izgledati neozbiljno, i onda tako u žurbi instagram pričom podsjećam ostale da u svojoj ličnoj žurbi brzim pokretima palca prelistaju moj insta curriculum vitae.

U haosu koji je formirala naša novostvorena savremena žurba tražimo sve i na brzinu, volimo sve al na brzinu, uočavamo sve al na brzinu, upoznajemo sve al na brzinu… i u sred brzopletosti koju smo stvorili sami, usljed instant dostupnosti svega što zamislimo, poprimamo robotsku formu, a da nje ne postajemo svjesni. Jer, znate, roboti ne znaju da postoje. I tako, nesvjesni da upravo sada i u ovom trenutku postojimo i da u sljedećem ovaj sadašnji trenutak postaje prošli, gubimo prostor od značaja i prelazimo u instant prostor, obesmišljen upravo zbog svoje brzine. Zaboravljamo na avanturu traganja, na smisao zastajanja, na ljepotu dugog posmatranja, na kosmičke priče o prapočetku, na putovanja koja traju čak i dok stojimo u mjestu…

Ako bih sada imala mogućnost da počnem dan od jutrošnjeg trenutka, scenario bi bio dosta izmijenjen, počeviši od one vrele kafe koje sam se sjetila jedino zbog toga što me je opekla, a ne zbog toga što me je mirisom podsjetila na trenutak koji volim i kojem se iznova vraćam. Poslovni sastanak (samo donekle planski vođen) trajao bi onoliko koliko nam dopuste zajedničke ideje i inspirativni ciljevi. Put koji volim da pređem pješke možda bi dobio ulogu mjesta koje mi iznova otkriva nove uglove gledanja. I možda bih baš tada zastala i slikala panoramu, a da je nakon bilježenja kamerom nikada ne podijelim sa instant svijetom.

U neprestanom otimanju od instant života,

Bodlerova ljubavnica

Bez prepreke na usnama

o-5-TIMES-TO-SHUT-UP-facebook

Kolika je razlika između govorenja i ćutanja i da li su oba verbalno-neverbalna procesa jednako učinkovita?

Možda problematika oba tipa ispoljavanja sebe nude neku vrstu ispunjenja, i možda njihova eventualna prikladnost zavisi od trenutka. Ako me pitate u koji tip vrijednovanja riječi radije vjerujem, odgovoriću da se i dalje silovito držim govorenja! I čini mi se da ono još uvijek jasnije predstavlja stavove od čiste tišine koju su usne stisle i ne daju joj da se pretvori u riječ.

Često nailazimo na stavove velikih pisaca i mislilaca (u čiju veličinu i vrijednost zaista vjerujem, bez imalo ironije) koji su iza sebe ostavili skupocjene misli pune ćutanja. Kažu da se ono (ćutanje) nekada više isplati od verbalnog iznošenja stavova i da često više govorimo dok ćutimo, dok pred sagovornicima ostajemo tiho mistični i zagonetni. Je li to, zapravo, trenutak u kojem spoznajemo da smo previše već rekli ili je to samo dugoočeivani momenat sazrijevanja i prevazilaženja verbalnog u čast neverbalnog prenosa mišljenja? Valjda bi tačan odgovor mogao biti negdje između ove dvije pretpostavke…

I sve bi to, nekako, i moglo da se sažme u smisleni zaključak da se u praksi ne dešava nešto sasvim drugo. Sagovornici ne razumiju ćutanje! Ili još istinitije: sagovornici ne znaju šta vaše ćutanje znači. Naviknuti na riječi (sa ili bez značenja, sasvim im je nevažno), radije cijene pričanje (makar i u prazno) od skupocjenosti neizgovorenih riječi. Zaljubljeni u bukvalne prevode misli, zalažu se za nekakav bukvalizam, a da toga nisu naročito svjesni, te ih s pravom možemo osloviti terminom „bukvalisti“, kojima neizrečeno znači nedomišljeno ili prosto nevažno.  Uskog duha i sitne percepcije, imaju taj socijalno plitki običaj da odbijaju da shvate i razumiju sve što nije izgovoreno (ponekad osim govora zahtijevaju i crtanje). A i, kada se podrobnije pozabavimo tematikom, možemo ustanoviti da se vrijeme nove ere znatno razlikuje od one ranije u kojoj su tvrdili da se ćutanje nekada više vrijednuje od ispričanog. Tada je takva konstatacija možda bila dobra vodilja čim je preživjela u formi raznih citata sve do danas. Ali šta je sa našim „modernim“ dobom? Nastupaju nova shvatanja tišine (nimalo prijatna onima koji su je sve do sada zastupali), koja od ljubitelja neizgovorenog traže da se oglasi kako ne bi ostao nedorečen. Jer ako ćutiš, onda si nedorečen, a ako si nedorečen onda ne znaš, a ako ne znaš onda si glup…? (tako nekako izgleda socijalna hijerarhija uz koju pričalice lakše doživljavaju one koji ćute).

Na kraju konca, zar onima koji spoznaju snagu ćutanja može predstavljati poteškoću da povremeno obore niski horizont sagovornikovog očekivanja? Ama baš nikakve poteškoće tu ne može biti. Stoga, i dalje vjerujem da se riječima lome nedovitljivi, da se govorom ispoljava misaona hrabrost, da se verbalnim dijelom ličnosti i dalje jasno postavlja granica između onih koji cijene značajne tišine, ali koji imaju šta da kažu i onih drugih koji su stvoreni u ulozi polu-slušalaca (kažem polu, jer vjerujem da polu-usmene pričalice mogu biti doživljene isključivo kao pola od pravog slušaoca, jer uvijek treba imati na umu činjenicu da vašu priču neće znati da interpretiraju sebi u cjelosti).

E baš zbog toga volim priču (i pisanu i usmenu), jer dok o njoj govorite i ispoljavate misao, jasno možete prepoznati klasičnog bukvalistu koji klimanjem podvlađuje vašim riječima (čak i onima koje nije najbolje preveo sebi), ali i onog rijetkog verbalnog saputnika koji će jednakim intenzitetom znati da odgovori na temu ili da prkosi vašoj (što je svakako poželjno).

Zagovornik smislene retorike,

Bodlerova ljubavnica