Ljubav: par leptira ili čitav svemir?

eros-495224_1920

Dvije najveće književne, kao i životne, teme koje čovječanstvu pokreću misli i usmjeravaju mu životni tok, jesu one koje su jedna drugoj od prapočetka vječito suprotstavljene: ljubav i smrt, sumanuti Eros i nenadvladivi Tanatos. Da o smrti ne znam ništa, to je, valjda, jasno (iako o njoj bez straha od neznanja pišem), ali o ljubavi… Pisati o ljubavi za moj pojam pisanja značilo je pravolinijski upadati u kliše, u opšta mjesta, patetična stanja i misli koje se razvezuju u površne zaključke.

Pa ipak činim svoj prvi pokušaj. Usudih se da se dotaknem tog emotivnog toka bića od kojeg smo svi mi spretno ili nespretno satkani. Zapravo ono što mi je oduvijek zaposijedalo misli ticalo se pitanja da li ljubav baš zauvijek ostaje ona ista iskonska ideja o Erosu, čulnoj, strasnoj emociji koja uzima sve od voljenog bića i zaljubljeno daje ono što je od njega ostalo? Ili ona vremenom prelazi iz jedne forme u drugu mijenjajući svoj smisao i intenzitet? I na kraju svih ljubavno-teološko-filozofskih pitanja: da li ljubav duže traje ako ostaje skrivena od onih koji u njoj ne učestvuju? Sakriti je, vjerujem, znači voljeti ljubav i poštovati njenu tajnovitost.

O tome šta sve ljubav znači i šta može podrazumijevati pod svojim pojmom, mogu se pisati trilogije i trilogije… Ali, ko o ljubavi i smrti zna pisati bez da posumnja u svoju predstavu o tome? Međutim, posvetiti se ljubavi makar u nekoliko tekstualnih redaka, znači govoriti o voljenju, potrebi dijeljenja emocija i rastakanja najduhovnijih i najčulnijih misli na čestice, okretanja onom dijelu sebe koji te čini bićem svjesnim da voli. I koga je briga šta biće voli? Onog drugog? Kamen koji brižno čuva? Dijete koje drži za ruku? Violinu koju svira? Cijeli svijet? Ili samo sebe? Da li je zaista važno na koji način se gaji ljubav i prema kome (čemu) je usmjerena? I da li ijedno biće na svijetu percipira ljubav na isti način?

Ljubavi su kao bolesti… razne su, imune i autoimune, smrtne, zarazne, opake, prikrivene, svačije, neizlječive, naporne, iscrpljujuće, nekontrolisano napasne. A onda slijedi paradoks: liječe i oplemenjuju i potvrđuju život. I mnogo vremena može proći dok shvatimo da nisu u istoj poziciji onaj koji voli i onaj koji je samo voljen (meni su trebale godine, ne znam za vas). Snaga duha i potpunost koju voljenje nosi, nemjerljivo je važnije od skromnog uživanja nečije ljubavi bez uzvraćanja. Evo, već sam toliko blizu jezivog klišea (znala sam da se ljubav uvijek opasno graniči s kliše mjestima), da moram pisanje privesti kraju da mi se ne bi desilo da počnem govoriti o “leptirićima u stomaku” i o “ljubavi na prvi pogled” u čiju beznačajnost i neistinu i dalje vjerujem.

Najzad… Ljubav je više od dvije ozbiljno izlizane fraze… Ljubav je spoznaja istine o svojoj slatkoj slabosti, ljubav je prijatna bol kojoj smo spremni da se prepustimo bez straha od ožiljaka, ljubav je haos u stomaku koji stvara i mučinu i prijatnost, ljubav nikad nije samo proljeće (u kojem bi vaši izmišljeni leptiri jedino mogli živjeti), jer u sebi sažima sva godišnja doba i sve vremenske prilike i neprilike, ljubav je mješavina hemijskih reakcija koje ponekad vode u emotivni ambis, ljubav je skup zamršenih emocija koje, što se više mrse, prave veći zanos. Ljubav je sve ono što sa njom nikada ne bismo povezali, a što se zapravo savršeno uklapa u nju, ljubav je transcedentni doživljaj svemira i svih njegovih svjetova… Čisto sumnjam da bi vaših par leptirića moglo opstati u ovakvoj slici.

Zamišljena nad ljubavnim naletom,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Frojd između ljubavi i razuma

heart-vs-mind-900

Možda nismo proživjeli ratove kakve pamte naši preci, možda smo izbjegli mnoge nesavladive sukobe, možda ne znamo šta sa sobom nosi fizička borba i pomisao na moguću propast… Pa ipak, postoji onaj sukob koji vjekovima pokušavamo dovršiti, izbjeći ga, nadvladati njime ali zapravo jedino što na kraju priznajemo sebi jeste da u njemu nikada nismo ni pobjednici ni gubitnici, već samo vječiti sudbinom navođeni ratnici.

Najzad, borba o kojoj mislimo, a koju možda ne spoznajemo u svakom trenutku jeste ona između glave i srca, razuma i emocije, stabilnog „ja“ i poletnog „volim“, svijesti koja objašnjava sve i nesvijesti kojoj ništa nije poznato… I taman onda kada pomislimo da smo nadvladali i prevazišli te unutrašnje sukobe i da smo se konačno odlučili šta ćemo u životu slijediti (razumnog sebe ili sebe koji voli), nastupa momenat ponovnog loma ličnosti, koja po ko zna koji put (uzaludno) razmatra obje opcije.

Nedoumice koje smo možda neobjašnjivo zapostavili ili koje nismo izgovorili na glas, navode na krajnje filozofska ali jednako životna pitanja: Da li ćemo ikada moći da se opredijelimo samo za jedno? I da li to znači da ćemo biti samo jednostrani i nepotpuni predstavnici sebe? Da li put do prave istine i ispravne odluke obavezuje biranje samo jedne strane? I najzad, da li ponekad griješe i srce i razum? Čini mi se da je ova tema jedna od onih za koje nikada neće biti napisani literarni vodiči, jer čvrsto vjerujem da tehnike sputavanja ili kanalisanja uma ili srca ne mogu biti izmišljene. One srastaju sa ličnostima i imaju veze sa vaspitanjem i karakterom.

Često mi se čini (kažem čini mi se, jer ne mogu da tvrdim da ispravno mislim) da biranje srca kao zaštitnika svega za šta se zalažemo odgovara onoj komponenti ličnosti koju je Sigmund Frojd nazvao ID iliti „to“, djetinjasto „ja“. Ovakvo poređenje odnosi se samo i isključivo na one ljude koji se u svakom ključnom momentu odlučivanja prepuštaju srcu. Možda griješim, ali i dalje ne odstupam od ideje da praćenje srca u svakom segmentu života može biti interpretirano kao infantilno prolaženje kroz život, mlako koračanje onih ljudi nesigurnih u razum i nespremnih da se sa njim suoče. Oni drugi, pak, koji su podlogu svojih životnih stavova gradili samo i uvijek na razumu, mogu se uporediti sa trećom Frojdovom komponentom – SUPEREGOM ili  „nad-ja“, moralnim „ja“, spremnim da svaku svoju odluku provuče kroz rendgen moralnih standarda i ideala stečenih vaspitanjem. Takav životni ritam može oduzeti pojedincu moć kolorističke percepcije života koja nikada i ni u kom slučaju nije crno-bijela. Odsustvo boja i lagodnosti u umu spriječava SUPEREGO da osmotri život iz svih uglova.

Iako ne vjerujem u to da su „zlatne sredine“ uvijek i po svaku cijenu zlatne, u ovoj temi pronalazim srećno riješenje baš u sredini, dakle u EGU odnosno u drugoj po redu Frojdovoj komponenti ličnosti koja u sebe sažima i kontroliše i ID i SUPEREGO. Kao takva predstavlja balans između dvije krajnosti, između instiktivnog i pretjerano osjećajnog načina mišljenja i onog razumnog odlučivanja koje isključuje mogućnost sagledavanja emotivnih kompromisa. Sredina, naravno, podrazumijeva prihvatanje i srca i razuma kao mogućih izlaza iz životnih nedoumica, zavisno od okolnosti i situacija u kojima se pojedinac nađe. Krajnje izbacivanje i neprihvatanje jednog dijela sebe, ukazuje na psihološku nekompletnost.

Za sve one usaglašene sa svojim Egom (ali i one koji lutaju a nisu izgubljeni),

Bodlerova ljubavnica

Čitanje, govor i ostala oružja

educated-woman

Jedna od najvećih civilizacijskih misterija, pored one o sedam svjetskih čuda ili telepatske veze između naroda Maja i onostranog svijeta, jeste čovjekova potreba da stalno govori, a da u isto vrijeme gotovo nikada ne čita. Oduvijek sam teško prihvatala činjenicu da taj neraskidivi proces čitanja i (tek onda) govorenja može biti razdvojen na pola. A kako vrijeme prolazi, čini mi se da ova dva međusobno zavisna momenta bitisanja, postaju sve udaljenija.

Ako bismo kojim slučajem prikupljali podatke radi statističke analize, novonastali dijagram bi nedovsmisleno pokazao poražavajuće stanje u kojem bi glavnu riječ držali oni čije je čitalačko vrijeme (da ne kažem iskustvo) svedeno na nulu. Nasuprot njima, drugu liniju predstavljali bi oni koji čitanjem hrane misli i ideje, a koji se (iz meni nepoznatog razloga) gotovo ne čuju ili govore tiho da jedva raspoznaju sopstveni glas. Da li je to zbog Sokratove mudre izreke Scio me nihil scire (Znam da ništa ne znam)? Da li zbog nemoći da se izbore sa bukom i žamorom koji stvaraju nenačitani? Ili je to ipak zbog toga što odbijaju da ulaze u besmislene dijaloge s neukima?

Vjerujem da odgovor proizilazi iz posljednjeg pitanja, ali nije potpun niti ga umijem opravdati sasvim. Jer voditi razgovor sa samim sobom ili živjeti u vječitom monologu samo zbog toga što se neko neuk i priglup odvažio da govori, ne donosi svestrano ispunjenje. A onda, ako se konačno odlučimo na govorenje, poslije čitanja (umetnimo tu i pisanje, zašto da ne?) šta slijedi? Može se desiti da oni koji su se do tada njaglasnije čuli, napuste vodeće fotelje ili zaćute pred ozvučenim mikrofonom… ili baš u ovom trenutku dolazi do sudara dvije struje (što je vjerovatnije): one koja samo govori (bez ikakve edukacione podloge) i one druge koja ćuti jer ne dolazi do riječi. A kada doživimo sudar, postavlja se sljedeće pitanje: da li needukovani mogu razumjeti i izboriti se sa verbalnim napadom onih koji su sve do sada čitali, pisali i ćutali? Odgovor je kratak i jasan: ne mogu.

S obzirom na istinit i nesumnjiv podatak da nas neuki ne bi mogli razumjeti ukoliko razvežemo jezike, da li je potrebno odustati od verbalizacije sebe, svojih ideja i stavova? Odgovor je još jednostavniji od prethodnog: ne! Ključna odluka još uvijek je u nama. Šekspirov najistaknutiji junak, danski kraljević, Hamlet, postavio je sebi pitanje koje istrajava više od četiristo godina: „Biti ili ne biti?“ Naše može biti formulisano na drugačiji način ali u srži nosi istu formulu: „Ostati ili nestati?“ Odgovor je opet jasan: „Ostati!“ A ostanak podrazumijeva borbu protiv onih koji nikako da ućute.

Tehnike ućutkivanja neobrazovanih su razne. Meni su najbliskije one verbalne, ali, da budem krajnje iskrena, nemam ništa protiv ostalih tehnika (ako me razumijete), jer kada imate šta da branite (a obrazovanost zaslužuje opaku odbranu) onda su sva oružja u tom cilju prhvatljiva i opravdana. Ipak ono koje najradije podržavam podrazumijeva kreiranje sopstvenog prostora za verbalno i umno djelanje! A kada imate prostor odakle se možete glasno čuti, imate i publiku!

Zahvalna na prostoru i odabranom oružju,

Bodlerova

Studije iz drugog ugla

videolanding6

Prije mjesec dana napisala sam tekst pod naslovom „Studije u inostranstvu: prednost ili pogrešan korak“. Danas pišem na istu temu, ali ipak u sasvim drugačijem smjeru. I to činim ne zbog promjene mišljenja, već iz probuđene namjere da onima koji se ipak ohrabre da odu, pružim savjete koje često traže. Dakle, ovaj članak izlazi iz okvira bilo koje vrste kritike i namijenjen je budućim studentima koji svoje znanje žele steći u inostranstvu.

Traganje za sobom

Nakon završenih osnovnih studija u Beogradu počela sam tragati za profesionalnim usavršavanjem van granica bivše Jugoslavije. Primarna zamisao od koje nisam željela odstupiti bile su studije u Italiji u trajanju od godinu dana (s obzirom na to da su moje osnovne studije trajale pune četiri godine), koje bi mojoj literarnoj sklonosti dale savršen okvir. Međutim, traganje za programom koji bi mi najbolje pristajao svelo se na svega par skromnih predloga koji ne bi sasvim zadovoljili moje ideje. Italijanski sistem studiranja sastoji se od tri godine osnovnih i dvije godine master studija, te se teže nailazi na one master programe u trajanju od jedne godine. Vjerujem da je moj izbor bio uzak umnogome i zbog toga što nisam željela odstupiti od pisanja kao okosnice moje umjetničke priče.

Profesionalna pomoć upotpunjuje prezentaciju

Ne želeći da sebi trošim vrijeme bez rezultata, odlučila sam angažovati Inoagenciju (https://inoagencija.com/) pravog predstavnika više od stotinu univerziteta u inostranstvu, koja se priključila traganju za studijskom opcijom koja mojim afinitetima najbolje pristaje. Nakon mjesec dana, iz mora predloga isplivao je onaj koji obećava – program na milanskom Univerzitetu Cattolica del Sacro Cuore (https://www.ucscinternational.it/) pod nazivom International Screenwriting and Production (https://www.ucscinternational.it/graduate-programs/1-year-specializing-masters-in-english/international-screenwriting-and-production).  Misao o tome da bih jednog dana mogla postati scenarista ili producent dugometražnih filmova motivisala me je da prikupim dokumenta za aplikaciju. Priložila sam svoj CV (po CV formatu Europass), motivaciono pismo na engleskom, uvjerenje o diplomiranju, transkript ocjena kao i dvije preporuke profesora sa Filološkog fakulteta i zajedno sa predstavnicima Inoagencije otpočela prijavu (koja je u mom slučaju bila besplatna s obzirom na to da je agancija ostvarila partnerski odnos s UCSC univerzitetom).

Potrebno je napomenuti da mnogi inostrani fakulteti zahtijevaju jedan od sertifikata engleskog jezika (IELTS, TOEFL ili drugi) koji će biti ulazna karta za buduće studije. Zato je važno imati ga među dokumentima.

Online intervju – vizuelna predstava

Sljedeća faza kroz koju je trebalo detaljnije predstaviti sebe i svoja očekivanja bio je online intervju. U tom momentu upoznala sam svoje buduće profesore i mentore sa kojima sam ostvarila virtuelni i vizuelni kontakt kroz razmjenu ideja i budućih planova, pređašnjih iskustava i literarnih radova. U skype-razgovoru formalnost upoznavanja prevazišla je svoje granice i postala neiscrpan i neformalan dijalog između ljudi koji dijele ljubav prema istoj oblasti. Nakon pola sata razgovora, nastupio je momenat iščekivanja.

Preseljenje u Milano

Dobivši potvrdu da sam zvanično postala student Cattolica-e, spakovala sam kofere i uputila se u novu studentsku avanturu sredinom septembra 2016. godine. Milano – grad razvoja ekonomije i moderne umjetnosti, mode i kulinarstva, arhitekture i životnog stila… Grad koji te lako prihvata i teško napušta u mislima.

Imala sam mjesec dana pred sobom da pronađem smještaj. Vjerujem i sada da je to bio najteži korak u cjelokupnom procesu ovog ličnog projekta. Spojiti lokaciju i prikladnost cijene stanarine bilo je gotovo nemoguće ostvarenje. Posjećujući i istražujući lokacije, pamteći ulice, stanice i metro linije, upoznala sam strukturu grada i u njemu počela lako da se snalazim. A onda sam konačno uz pomoć agencije Casa Veloce pronašla mali studio (Italijani ga zovu monolocale) četiri metro stanice od Univerziteta ili dvadeset minuta hoda do centra, u kojem sam ostala sve do kraja studijske godine.

MAKEUP_20160928141959_save

Cattolica i priroda studijskog programa

Ako odmah priznam da su moje studije u Milanu najljepše iskustvo koje sam mogla steći, onda možete pretpostaviti da slijedi kratka i topla preporuka kada je u pitanju studiranje na Univerzitetu Cattolica del Sacro Cuore. Prije svega, podatak da ste student najvećeg privatnog Univerziteta u Evropi kupuje vaše poštovanje i čuva studentski ugled. Osvrnuću se na master program koji sam odabrala (International Screenwriting and Production) želeći da istaknem neuporedivu razliku između studentskog/fakultetskog sistema u Beogradu i ovog modernog načina usađivanja znanja. Program koji sam odabrala bio je ujedno i eksperimentalni program o pisanju scenarija i produkciji koji se ranije organizovao jedino na italijanskom jeziku. Pripadala sam, dakle, prvoj generaciji studenata koji ovaj program pohađa na engleskom. Program je osmišljen tako da obuhvata pet oblasti kroz koje smo prolazili hronološki (dakle, ne postoje predmeti, već oblasti): teorija o scenariju, tehnike pisanja za audiovizuelne proizvode, analiza napisanih scenarija, audiovizuelna industrija i etika komunikacije. (Zainteresovani za stručnu literaturu, koja je sve vrijeme pratila program, mogu pisati na FB stranici ili preko mejla). Profesori iz različitih svjetski priznatih univerziteta gostovali su jednom sedmično i nesebično dijelili profesionalna iskustva iz oblasti filma i režije. Bili smo u prilici da pogledamo, analiziramo i doživimo najkvalitetnije filmove u istoriji filmografije, da kroz njih savladavamo tehnike pisanja i da timskim radom predstavljamo svoja mini ostvarenja po ugledu na svjetska. Profesori i mentori u svako doba su bili dostupni za dijeljenje bilo koje vrste savjeta, sugestije ili pomoći u radu. Na kraju studentske godine u maju u istom danu održano je pet usmenih ispita iz pet oblasti (gore navedenih), dok je izrada finalnog dijela ispita u formi scenarija za dugometražni film čekala novembar.

2017-03-28-13-13-48-474

Svečana dodjela diploma i prezentacija scenarija

Slobodni da biramo kojem smjeru ćemo se prikloniti: pisanju scenarija ili učestvovanju u produkciji, podijelili smo se na one koji će svoj završni rad pisati i one druge koji će na kraju godine podijeliti sa ostalima iskustvo sa snimanja filma. U novembru 2017. godine održana je svečana dodjela magistarske diplome prvog stepena iz oblasti Međunarodnog pisanja scenarija i produkcije. Studenti koji su se odlučili za pisanje scenarija priložili su svoje radove, dok su oni usmjereni ka produkciji imali kratku prezentaciju sopstvenih utisaka u toku rada na filmu. Tada su naši mentori imali priliku da pohvale i kritikuju završni master rad kao i cjelokupno studentsko zalaganje u protekloj godini. Pisani radovi ostaju u arhivi Univerziteta, a njihovi autori uvijek imaju mogućnost da svoju filmsku priču predstave filmskim kućama i prodaju je pošto formiraju adekvatan ugovor.

Potencijalni posao nakon studija

Slijedi momenat krajnje iskrenosti prema onima koji idu istim putem: oslonac u ovoj ključnoj fazi za poslovni razvoj lagano nestaje onog trenutka kada u ruke preuzmete diplomu. Ako se podsjetite da ste stranac u zemlji punoj onih koji gaze kako bi potisnuli došljake, valjda postaje jasno da mjesta za profesionalni napredak ima malo (što ne znači da ga nema uopšte). Uz to treba imati na umu da će radna snaga jednog stranca (u ovom slučaju mentalna) biti manje finansijski cijenjena, što ograničava kvalitet življenja u gradu koji je nuačio da živi skupo. Italijani imaju prednost u odnosu na strance, posebno ukoliko još uvijek imate poteškoće u savladavanju italijanskog jezika. No, ukoliko ostvarite snažan kontakt sa profesorima i predavačima, upravo oni mogli bi biti vaša potvrda o kvalitetu koji posjedujete. Ipak poenta svakog procesa je sadržana u cilju – ako ga imate pred sobom, sve ostale prepeke su lako savladive.

Za sve one koji hrabro idu u susret svojim studentskim i poslovnim ciljevima,

Bodlerova

Odijelo – platno za čitanje

adults-black-and-white-casual-1374542

Jedna od prvih (ako ne i prva) izreka koju su nam u osnovnoj školi snagom izgovora i prodornim tonom doslovno ubadali u glavu (pored one „Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada“), bila je: „Odijelo ne čini čovjeka“. Mnogi literarni primjeri čiji smo sadržaj razlagali na temu, motive, simbole i poruku, učili su nas da postoji prikrivena vrijednost u čovjeku koja se vizuelno ne da ispoljiti. Sa tako pročišćenom vizijom o snazi unutrašnjosti izašli smo na ulice i počeli da se osvrćemo oko sebe. To osvrtanje i dalje traje i što se više vrtimo sve više spoznajemo da je odijelo dobilo moć govora. Ako mene pitate, u ovoj izreci pronalazim više smislenosti nego u onoj iz čitanki.

Tek kada zatvorimo korice lektire za osnovce, počinje priča: Bio jednom jedan skroman čovjek, pristojan, drag i vrijedan, koji je u razgovoru za posao odbijen zato što se pojavio u klompama i poderanoj majici sa koje vrišti izlizani Sunđer Bob. Priča može biti i ovakva: Bila jednom jedna dobra i pametna djevojka koja je već na prvom dejtu ostala bez muške pažnje samo zato što je ogrtač koji nosi napravila od recikliranih kesa za smeće. Pitanje za odrasle ljubitelje sastava iz čitanki glasi: Zašto, pobogu, čovjek nije dobio posao? Ili zašto je, pobogu, potencijalni dečko pobjegao od kreativne djevojke glavom bez obzira? Zato što potencijalni poslodavac ili budući partner ne znaju da odijelo ne čini čovjeka ili ipak zbog toga što smo najzad odijelo počeli poštovati jednako kao i onoga koji ga nosi?

Željeli to da priznamo ili ne, odjeća koju biramo za sebe stekla je status simbola. A svaki simbol (otkako postoji kao riječ) ima ulogu nagovještaja onoga što tek treba da se ispolji. Dakle, naše odijelo simbol je onoga što nosimo unutra i primjetan je uvod u ono što ćemo tek izgovoriti. Ne sasvim i ne uvijek, ali vrlo često i skoro transparentno. Ideje o površnosti svega materijalnog gube na snazi čim se zagledamo u žensku osobu u bež kaputu i visokim potpeticama, koja je na sebi uspjela da ispolji sklad između svoje slike i svoje svijesti, a čini mi se da se to nekako da prepoznati čak i s pristojne distance. I baš ovdje između čovjeka u klompama i s majicom Sunđer Boba i ove blistave žene u bež kaputu ravnog kroja, postavljam riječ koju vječito svesrdno branim kad god se pogrešno iskoristi – kultura! Socijalna pojava koju treba njegovati kako kroz riječi tako i kroz odjeću.

Doba kojem pripadamo, najzad, ruši stereotipe o odijelu, o njegovoj beznačajnosti, nepotpunosti i površnosti, te ismijava one koji se isključivo iz nepristojnosti, neukosti i neuglednosti, čvrsto drže za osakaćenu krilaticu “Odijelo ne čini čovjeka”. Da, umnogome ga čini! Da, opisuje ličnost i nagovještava unutrašnjost! Da, mnogo govori o čovjeku, o njegovoj kulturi življenja, doživljavanja sebe ali i postavljanja svog “ja” u odnosu na okolinu! Da, odijelo ispoljava misli, nosi poruku i da se pročitati! I da, svi smo mi makar nekoliko stotina puta čitali s tuđeg odijela.

Pravo je vrijeme za neko novo čitanje (bez ustručavanja),

Bodlerova

 

Kada se spoje ideje i posao

idea-1289876_1920

Juče sam, sjedeći za radnim stolom svog novog radnog mjesta, uhvatila sebe kako čitam i ispitujem enološku tradiciju poznatog crnogorskog vina razmišljajući pri tom uz koju vrstu jela bi se najbolje uklopilo. Shvativši da sam svu svoju kreativnu energiju usmjerila na ukus slatkog grožđa (koje se negdje daleko u ukusu miješa sa sokom maline) i kremu od bijelog tartufa pomiješanu s gorčinom pečene bruskete, priznah samoj sebi da sam najzad upoznala svijet izvan beletristike, jednako skladan i magično neopipljiv. Uživati u novoj priči koju pri tom ne pričam sama, već je slušam (upoznajući ukuse), iako joj ne umijem nagovijestiti ishod.

Prihvativši ideju da se bavim poslom koji sebi nikada nisam ciljano namijenila, počela sam preispitivati granice između onoga što istinski volim i u čemu se pronalazim sasvim, i onog drugog što ne poznajem i u šta se teško uklapam. Nakon nekoliko mjeseci nužnih monologa počela sam da vjerujem da granica između ličnih afiniteta i neobičnih okolnosti ponekad popušta i dozvoljava miješanje između onoga što smo istinski mi i onog drugog što bismo takođe mogli biti (bez da poništavamo svoju suštinu). Moj lični primjer najjasnije prikazuje ono o čemu sada pišem (a o tome upravo govorim zato što znam da primjera ima više nego što mogu zamisliti) i nadam se da može biti od koristi onima koji su trenutno u nekoj vrsti poslovne nedoumice. Od bavljenja književnošću sam toliko vidno odskočila da sam se u jednom momentu pronašla u marketinškoj ulozi, a zatim sam otišla dalje i trenutno opipavam teren koji volim nazvati “biranje i uklapanje”. Odnosi se na ulogu referenta nabavke najkvalitetnijih delicija koje na naše primorje dolaze iz inostranstva. I gdje je tu književnost, pitala sam se. A onda sam shvatila da mi ponekad iskakanje iz umjetničkog okvira pruža neku vrstu mentalnog osvježenja, ali mi ujedno i nudi priliku da pronađem sebe na novom mjestu i nametnem svoje umjetničke sklonosti tamo gdje sam sumnjala da uopšte mogu pronaći prostor za razvoj.

Kad eto ga… prostor za budući “Food and Travel” časopis, prostor za posjetu najboljih prehrambenih sajmova, otvaranje prostora za degustaciju najfinijih ukusa, inovativnost i kreativnost… Stvar je u idejama!

Kada vam se posljednji put desilo da o svom poslu (kakve god prirode bio) govorite pohvalno i uz neodoljivi entuzijazam? Kada ste poslednji put sebi priznali da volite ono čime se bavite? Da li je uopšte takva izjava ikada doživjela izlazak na vidjelo? I posljednje pitanje, ali ključno za dalji razvoj teme: da li ste dozvolili sebi da pronađete poslovni kutak u kojem imate pravo oživjeti ono što zaista jeste? Čak i onda kada vjerujete da nije moguće uklopiti sebe (odnosno svoju oblast zanimanja) sa prirodom posla kojem ste se trenutno posvetili, odnekud izraste tačka u kojoj se lična interesovanja i poslovne okolnosti susretnu i spoje! Tada nastupamo mi, sve do tada skriveni talenti nekih novih priča čiji smo nesvjesni kreatori.

I dok zamišljamo, izmišljamo i promišljamo kako bismo ideju o idealnom poslu uklopili u poslovnu stvarnost, obično propuštamo činjenicu da nas od maštanja dijeli jedna mala misao ili samo sitna tačka iz koje jednog dana može izrasti čitava poslovna imperija.

Obnovljena poslovnim poletom i iznenadnim entuzijazmom,

Bodlerova ljubavnica

Prostori, u njima bube i Bogovi

sunset-3711270_960_720

Jutros me je jedan poznanik počastio najglupljim pitanjem (na koje sam i ranije nailazila), koje me je navelo da mu posvetim čitav jedan tekstualni odgovor. Dakle, ovaj tekst posvećen je njemu, ali i svima onima koji imaju neshvatljivo površan običaj da u očima posmatrača i sagovornika postanu glupaci, kao i onim drugima koji čitav svoj život tvrde da ne postoje glupa pitanja, već samo glupi odgovori. Evo, ostavljam vas da sami procijenite stepen gluposti na koji sam danas nevoljno naletjela. Pitanje je, najzad, glasilo: „A što ćeš činjet, boga ti, ođe zimi u ovu rupu od Kotora? Nema se što radit…“

E sada… opcije koje sam kao odgovore imala na raspolaganju bile su raznolike, vjerovatno brojnije od broja njegovih moždanih ćelija. Mogla sam reći: „Dragi taj i taj, glup si kao k….“, ili možda: „Dragi taj i taj, suviše si mentalno sputan da bi razumio odgovor…“ ili „Poenta je u percepciji… ako znaš na šta se percepcija odnosi…“ ili sam mogla samo da mu mahnem rukom dajući mu do znanja da žurim i da je, u stvari, pošteđen odgovora i da mi na tome treba biti neizmjerno zahvalan. Na kraju konca, izabrala sam posljednju opciju, razmišljajući o odgovoru više nego o pitanju, ne zato što u odgovor nisam sigurna, nego mi se učinilo da će imati snagu jedino ako ga podijelim s vama.

Znate, oduvijek sam vjerovala da prostori u kojima boravimo (kojeg god oblika i veličine bili) postoje kao sveprisutna mjesta jedino ako ih samima sebi predstavimo kao takva. Bez obzira na njihov spoljašnji izgled ili okolnosti koje sa sobom nose, prostori umnogome zavise od naše unutrašnje prostranosti i nemaju smisao ako u njima ne postojimo sasvim. Pošto ovakvo objašnjenje moj poznanik ne bi razumio sve i da ga naslikam, potrudiću se da pojednostavim problematiku. Kotor, kao mjesto življenja, formiran je i stvoren da bi se kao prostor oblikovao po mjerama onih koji u njemu žive. Dakle, ako si, lijeni i nepreduzimljivi poznaniče, odlučio da u svoj (svako)dnevni ritual uvrstiš jednu jutarnju kafu na istom mjestu, dva kruga autom pored obale, jedan te isti tv kanal u koji buljiš da ne bi buljio u nešto korisnije i dva sata spavanja između turskih serija, čini mi se da si oformio svoj prostor, jasno i jednostavno nazvan – psihološka jama koja se osjeća na dosadu. Zamisli sada svog sugrađanina koji fizički boravi na istom mjestu, ali hiljadama milja daleko od tebe i to samo zbog toga što sebe ne doživljava kao kamenu figuru bačenu u centar prostora (recimo kotorskog), već zato što sam kroji svoj životni ritam preuređujući prostor po svojim mjerilima – stvarajući, djelajući, razmišljajući, putujući, kreirajući sebe i svoje okruženje odnosno proizvodeći sopstveni prostor čiji je stvaralac i vlasnik samo on.

Dragi čitaoci s ove ili one strane svakodnevice, prostor je relativna stvar i uvijek zavisi od pozicije na koju smo sami sebe smjestili. Ako se glasom statiste pitate isto što i moj poznanik, onda ste glavom (svjesno i bolno ili nesvjesno i bezbolno) zabodeni u prljavi kotorski trg. Ako, pak, spoznajete snagu životnog ritma kojim sami upravljate, onda one zabodene u kotorski pločnik možete posmatrati sa vrha katedrale Sv. Tripuna. Stvar je  u percepciji.

Uvjerena da nismo u prostoru, već da je prostor u nama,

Bodlerova ljubavnica