Ljubav između poezije i stvarnosti

heart-3996514_1920

„Voliš li me?“ pitao je.

„Volim, naravno…“ odgovorila sam.

„Koliko je to? Mislim, koliko snažno?“ nastavio je.

Ćutala sam. Znajući njega bila sam uvjerena da nije očekivao da prevalim preko usta onu jezivo lažnu i nesrazmjerno nezgrapnu rečenicu: „Volim te odavde pa do Mjeseca i nazad.“ Ali po prvi put zatekla sam sebe u čistom neznanju i olovno teškoj dilemi koliko zapravo volim. Umjesto da odgovorim na pitanje koje su nam još književni romantičari usjekli u misli, ja sam postavila sljedeće:

„Da li ljubav uopšte može da se izmjeri?“

Ako sam sve do sada živjela u neznanju da za mjerenje ljubavi odavno postoji mjerna jedinica, onda se unaprijed duboko izvinjavam na loše odabranoj tematici ili nedovoljno istraženoj ideji. Ipak, misli mi još uvijek naginju pitanju koje nudi bezbroj odgovora, u čiju tačnost sumnjamo otkako smo spoznali ljubav i to onu ljubav koja je u sebe uspjela da sažme i prijateljsku (agape odnosno philia), i onu duhovnu (caritas), i onu koja izaziva ljubavnu patnju i čežnju (eros). I dok pjesnici, trubaduri i svjestki boemi pišu stihove u njenu čast, zapravo izmišljaju način da joj izmjere snagu i trajanje. Svaki na sebi jedinstven način (jer su i ljubavi svaka za sebe jedinstvene i neopipljivo različite u svojoj srži) opisuje svoj emotivni zanos, smiještajući svoju dragu (ili dragog) u hermetički zatvoren umjetnički prostor u kojem ljubav neometano počiva.

Ako se neko nekada susreo sa internacionalnim dijagramom ljubavi na kojem su jasno predstavljene skale njene vrijednosti i snage, neka ga odmah objelodani. Ako se nekome desilo da naiđe na vagu ljubavi na koju je bespogovorno bacio svoje emocije kako bi im izmjerio težinu, neka odmah razglasi rezultat. Možda bi nam tako bilo lakše da sagledamo svoje spremnosti, neodlučnosti, sumnje u sebe, iskrene zagrljaje, prećutane istine, skrivene patnje i neskladne emotivne zanose. A možda od sveg tog mjerenja ne bi bilo ništa… Nestala bi poezija bez koje bismo doslovce upali u nedvosmislene brojke i jednoobrazne činjenice.  Možda bi nestala ona mistična prefinjenost neizmjerljivog, ona silna psihološko-emotivna preispitivanja, one pune tišine krcate podsjećanjima da ipak volimo i da nam u svom tom voljenju naročito prija to što ne znamo da izmjerimo ljubav. Baš to… to povremeno oživljavanje čistog čovjeka u vremenu robotike.

Najzad, kada saberemo i oduzmemo ljubav od sebe i sebe od ljubavi, šta nam ostaje? Ponovo ljubav, možda snažna, možda spremna da pređe korak ka zajedničkom životu, možda mlaka i bezbrižno slatkasta, možda plastična ili stakleno hladna i osjetljiva na udare, možda mistična i povremeno vatrena, a možda nedokučiva do kraja, isprekidana u svom doživotnom trajanju, spremna da se završi u sekundi i ponovo odlučna da tako nesavršena traje čitavu vječnost.

Čekao je i dalje moj odgovor, dok sam ja u tom kratkom momentu promislila i odlučila pisati o ljubavi… Trebalo je pitanjem dopuniti sebe, a pri tom ne pogriješiti niti slagati:

„Volim te, nemjerljivo snažno,“ odgovorila sam sigurna u to da je moje priznanje dostojno nas i naše ljubavi.

Bodlerova

Advertisements

Sudar polovina (ili ples na pola)

ballerina-2878011_1920

„Dame i gospodo, čast nam je da Vas ugostimo uz italijansku večeru, toskansko vino, prijatan ambijent i muziku koju za Vas svira trio XXX. Zato gospodo, pozovite svoje ljepše polovine na ples i uživajte večeras“, poručuje direktor hotela Y.

Polovine (ljepše, ružnije, nasmijane, zbunjene, stidljive, s ukusom ili bez njega), koje je direktor upravo prozvao, ustaju nesvjesne da su upravo ponižene i započinju ples. Smještene na sredini plesnog podijuma, drže za ruku svog partnera ili ga grle… I tek tada, upotpunjuju svoju polovičnost, postavši cjelina. Ako, kojim slučajem, ispuste ruku onog drugog ili se fizički odvoje (što zbog neudobnih potpetica, što zbog nedostatka ritma), oni ponovo postaju polovine – pola ženskog i pola muškog bića. Jer, ako niste znali, mi smo jedinke rođene na pola, mi smo, dakle, polujedinke… Tako polovične rastemo, polovično se razvijamo, stvaramo svoj mali polu-svijet, sanjamo polu-snove, hodamo na pola koraka, mislimo cijelom svojom polovinom i čekamo da nas druga polovina domisli! I ne znam otkud vam ideja da cjelina postoji kad sve su prilike da je nikada nismo doživjeli niti joj bili bliski postojanjem. Cjelina nam je, izgleda, preveliki životni izazov, pa smo se bezrazumno priklonili odnekud izrečenom predlogu da budemo samo pola.

Sve sam bliža tvrdnji da “polovina” ni u kom slučaju ne može nositi pozivitnu konotaciju, pa tako pola istine ne zadovoljava onoga koji istjeruje pravdu kao što to čini istina u cjelosti; pola kolača ne umiruje želju za slatkim kao cijeli kolač; pola knjige ne donosi kompletno saznanje kao knjiga pročitana do posljednje stranice… A onda smo negdje u polu-neredu polu-riječi odlučili da smjestimo i čovjeka… Oprostite, pogrešno se izrazih, ne čovjeka, već polu-čovjeka! Odakle uopšte potiče ideja o čovjeku kao polovini? Čisto sumnjam da bismo prve civilizacije smjeli optužiti za takvu mentalnu podvalu… Meni sva ta priča miriše na savremenu glupost nastalu onoga trenutka kada je čovjek osjetio potrebu za svojom dopunom ili ispunjenjem u emotivnom smislu. I tako, vapeći za nečijom ljubavlju, pažnjom, proseći za tuđe prisustvo, pronašao je nekog ko takođe prosi i nazvao ga, ni manje ni više, svojom drugom polovinom.

Kad vas je to pola zadovoljavalo bolje od cjeline? Izgleda da smo ili prirodom naklonjeni skromnosti ili smo samo pretjerano otupjeli u ljudskoj nepromišljenosti i nezamišljenosti. Vođena socijalnom ograničenošću, žena je pristala da svoju ličnost i autentičnost svede na naziv “ljepša polovina”, dok je muškarac pristao na ideju da sebi (ne)ponosno pripiše termin “jača polovina”. Kada ove dvije ljudske nepotpunosti slijepimo u jedno najzad dobijamo duhovnog i tjelesnog hermafrodita još uvijek nedovoljno potpunog da dobije uvid u svoju spoljašnjost. Slijepljeni i zakrpljeni jedno drugim hodaju nesvjesni svoje nedovršenosti ne primjećujući da svojom prezentacijom zasmijavaju žive, razumne i snažne cjeline koje posmatraju izdaleka.

Dragi polovi, poštovane nepotpunosti i najzad cijenjene polovine, vrijeme je da pokušate da se svom svojom cjelošću nosite sa naučnim dokazima da ste cjeline i da vas niko nikada nije presjekao na pola. Kao takve, dakle, kao cijeli ljudski oblici prirodom vođeni, tragajte za drugom cjelinom čija je uloga emotivno zadovoljenje, a ne popunjavanje vaših tjelesnih i mentalnih rupa.

Uz poštovanje vaše skromne polovičnosti,

Bodlerova ljubavnica

Karnevalizacija i smijeh kao suština

(edukativni tekst o nastanku i smislu karnevala kao svečanosti)

carnival-venice-1803622_1920

Da li kod nas još uvijek važi ona italijanska tradicionalna karnevalska izreka: „A carnevale ogni scherzo vale“ ili smo vremenom zaboravili šta je suština nošenja maske, pa hodamo ulicama sakriveni ispod tkanine kojoj smo negdje, tokom šivenja, zagubili smisao? Kojoj god tvrdnji se priklonili, čini mi se da smo kao poštovaoci i sljedbenici tradicije zapostavili njene izvore nastanka. Ili smo makar zaslužili da ih se podsjetimo.

Put etimologije riječi karneval ukazuje nam da je nastao derivacijom iz latinske riječi carnis (iliti italijanske carne) – meso i glagola levamen (odnosno levare) – dići, otrgnuti, skinuti, što bi u prevodu značilo oduzeti meso ili dići meso… Ako se pažljivije posvetimo na prvi pogled nejasnoj frazi i pokušamo je prevesti na logičnije značenje, ubrzo dolazimo do izraza „zbogom meso“ što već postaje smislenije. Otrgnuti svoju kožu i uvući se u tuđu zapravo je ključna poruka pojma karnevala i uopšte karnevalizacije kao društvene, psihološke, ali i književne pojave. Ima tu nečeg ujedno podrugljivog i grandiozno smjelog, u isto vrijeme svečanog i primitivno nesavladivog, smiješnog i krajnje ozbiljnog… Zapravo, ako se dublje zamislim, ne poznajem mnogo društvenih pojava koje trpe toliki broj suprotnosti i antiteza. U tome, pretpostavljam, i jeste originalnost karnevala i karnevalizacije.

Jedan od najpoznatijih svjetskih književnih kritičara i teoretičara književnosti XX vijeka, Mihajl Bahtin, govori upravo o terminu karnevalizacije, podsjećajući nas na rimske saturnalije kao prve oblike onoga što će se kasnije nazvati preokretanjem hijerarhije ili preokrenutom slikom stvarnosti. Karneval u najizvornijem značenju predstavlja vrstu ceremonije na kojoj prava lica i obličja ne nose glavnu poruku, već tu ulogu preuzimaju maske. Novonastalo, izobličeno lice možemo shvatiti kao čovjekovu davno probuđenu želju za metamorfozom, odnosno negiranjem identiteta (ako mene pitate, to je jedini prihvatljivi i opravdani momenat odbacivanja pravog sebe). U tom „varljivom“ trenutku preoblikovanja originalnog identiteta dolazi do preokreta u socijalnim pozicijama, te se na meti ljudske osude i ismijavanja nalazi onaj koji u stvarnosti ima snažan društveni (politički) uticaj. U slici svijeta okrenutog naopačke (na našu sreću ili nesreću, slika traje svega par sati) narod igra krucijalnu ulogu – ulogu onoga koji kritikuje i osuđuje visokopozicionirane. U Šekspirovo doba ulogu sudije preuzimale su na sebe osobe najnižeg socijalnog statusa – dvorske lude. Tokom nastupa svrgavanja i lakrdijaškog ustoličavanja slijede se isključivo zakoni karnevalske slobode. Govorimo o „pozitivnoj anarhiji“ u kojoj obična dvorska luda ukida ozbiljna vladareva pravila.

Sloboda odluke koja je narodu bila potrebna kroz istoriju čovječanstva i danas je izvor oslobađanja ljudskosti iz državnih i zakonskih stega. Jer i sada, nakon hiljada godina organizovanih svečanosti pod maskama, dio našeg bića traži isto! Ono za čime traga konstantno zapravo je sigurni odušak, pročišćenje od uštogljenosti, trenutak u kojem se makar na kratko spajaju tijelo i duša oslobođeni od ljudske nesigurnosti i vječite procjene. Ovakav proces preoblikovanja prirodom urođenog ali i društveno stečenog identiteta u umjetnosti zovu snižavanje. Međutim, kada „snižavanje“ smjestimo u karnevalski kontekst, podrazumijevamo da se ono odnosi na prelaženje sa duhovnog idealnog i apstraktnog na čisto materijalno, tjelesno, opipljivo… Što u slučaju karnevalizacije postaje cilj sa najvišim smislom.

Ako bismo izdvojili ključnu riječ koja opisuje karneval uopšte, vjerujem da bi to bio smijeh. Smijeh i sva njegova ispoljavanja! Jer ima moć da snižava i materijalizuje, da stvara grotesku, da spaja one koji u svečanoj povorci učestvuju, da zavodi one koji posmatraju trudeći se da prepoznaju preobučene… A ko bi se još odrekao smijeha kojem se ionako sve manje prepuštamo? U njegovom nastanku i trajanju postoji ono što je nesumnjivo njegova osnovna funkcija – oslobađanje ljudskog duha i tijela iz uokvirene svakodnevice. Zato ne bismo pogriješili ako bismo, kao i Bahtin, karneval uporedili sa životom i životnom igrom, dajući mu na taj način apsolutnu moć nad surovom istinom, oštrim zakonima i nemilosrdnom stvarnošću. Dakle, karnevlaska ideja vodilja postaje ona koju sam negdje među Bahtinovim mislima pronašla i prihvatila kao tačnu: „U karnevalu sam život igra, a igra privremeno postaje sam život. U tome je specifična priroda karnevala, posebnost njegovog bića.“

U nadi da karneval još uvijek opstaje, ponosan na svoju suštinu,

Bodlerova ljubavnica

Timski rad – uspon i pad

hand-3190204_1920 (1)

U haosu zanimljivih i manje zanimljivih pitanja koje vam potencijalni poslodavci zapletu u svoju isceniranu (i ko zna koliko puta primijenjenu) mrežu usmenog testa, vrlo često nađe se sljedeće: „Koliko efikasno funkcionišete u timu?“ Prosto i jednostavno: „Da li ste timski igrač?“ Dva tipa odgovora uvijek su na raspolaganju. Ali s akcentom na savjet: dajte sve od sebe da ne slažete.

Da li je timska priča uvijek najbolji izbor?

Zamislimo Lava Tolstoja koji upravo sada piše svoj najistaknutiji roman „Anu Karenjinu“ ili „Rat i mir“… Piše on tako i ispisuje lijevu stranicu svoje bilježnice… dok mu desnu piše njegova zakonita supruga Sofija Andreevna Bers… ili neki od njegovih seoskih učenika… ili neko od njegovo osmoro djece… Pa djelo kasnije timski svezuju u zavežljaj i donose izdavaču. Razočarani ili ne, prihvatimo činjenicu da uspjeh koji je Tolstoj kao (samostalni) autor stekao, nije dijelio s ostalima… jer prosto ostali nisu u tome učestvovali! Ništa od timskog rada. Ako vam se Tolstoj čini predalekim, ispitajmo umjetničku stranu današnjice. Zamislimo našeg poznatog slikara Petra Lubardu kako svojom četkicom prelazi preko gornjeg dijela platna… dok donji dio slikarske priče stvara neki od Lubardinih studenata sa Likovne akademije u Beogradu. Opet pogrešna vizija: Lubarda, na svu žalost onih koji insistiraju na timskom radu, nije stvarao u timu. Izgleda da kao takvi danas ne bi mogli biti primljeni na posao urednika časopisa ili možda kreatora marketing strategije.

Timski rad nije uvijek ključ poslovnog uspjeha i umnogome zavisi od prirode posla kojim se bavimo i za koji apliciramo. Ako se opredijelimo za umjetničku stranu stvaranja i djelanja, vrlo često postajemo lišeni ideje i sposobnosti rada u timu, ne zato što smo usamljeni zanesenjaci, već zato što nam priroda umjetničkih pravaca i oblasti nameće samoću prilikom rada. Ne piše se u dvoje, niti se slika u dvoje. Snaga uspjeha u umjetnosti zavisi od tišine u kojoj se stvara.

Zloupotreba pojma timskog rada

Ipak, ne treba smetnuti s uma već milion puta potvrđenu misao da timski rad u većini slučajeva obećava zdravije radno okruženje, snažnije i efikasnije odluke kao i pravilnu organizaciju kompanije. Ali (veliko ALI) ovakva poslovna postignuća odnose se samo na one timove koji istinski rade u istom cilju i donose i društveni i finansijski profit. U zdravim profesionalnim sredinama poslovne zasluge srazmjerne su težini poslova svakog od članova tima.

Međutim, što se ovaj termin „timskog rada“ sve više koristi (tamo gdje mu nije mjesto) i izgovara (onda kada nije potrebno), sve mi se čini da se više i troši i da je danas već podosta izlizan. To se desilo usljed provale velikog broja „timova“ (kakve god prirode bili) u svijet novonastalog biznis plana. A kada se na dobru ideju nakače loše verzije iste, dolazi do slabljenja kompletne konstrukcije. Posao pati, a kvazi-timovi umnožavaju svoje kvazi-članove, te zajedno rade na projektima koje može iznijeti svaki iole obrazovani i odgovorni pojedinac. I na kraju umjesto da svedemo stvari na zaključke, mi smo u neprilici da završimo priču pitanjem: „Da li se poslovni timovi danas stvaraju da bi se uspješno ostvario projekat ili da bi se u slučaju njegovog neuspjeha lakše okrivili ostali koji su u njemu učestvovali?“

I zapamtite, ponos zbog uspjeha dostiže svoj istinski značaj jedino ukoliko ga preuzmete sami. Čovječanstvo pamti pojedince, nikada timove…

Bodlerova ljubavnca

Virtuelna predstava i ostale maske

social-media-3758364_1920

Sjede njih dvoje tako… Ona na samom ćošku kožne garniture gotovo spremna da sa nje padne, ukoliko to ne bi privuklo pažnju ostalih gostiju restorana… A on zavaljen u ugao zajedničkog mjesta, zamišljen nad čašom crnog vina, odavno odlutao iz nelagodne stvarnosti… Izdaleka se stiče utisak da samo dijele sto prisiljeni na susret zbog prevelike gužve u prostoriji. Da se ne čuje muzika, moglo bi se reći da su upali u provaliju vječne tišine iz koje niko nikada nije izašao govoreći. Njih dvoje, u istom društvu, a daleko usidreni, bliski mislima, a udaljeni istinom, zajedno, a sami… No, u momentu čiste ženske (ne)promišljenosti, ona ekran telefona primiče svom licu. Suočena sa mišlju da ne sjedi sama, lijevom rukom tapka svog saučesnika u ćutanju, te zajedno uz blagi smiješak prave prvi selfi.

Ovako zamišljen i ispričan, ovo bi mogao biti najkraći tekst koji sam ikada napisala. Koncizan, sažet, jednostavan, a pogađa suštinu. Tačka. Ipak, vjerujem da tematika koja nas je učinila glavnim junacima priča sličnih ovoj,  zaslužuje bogat opis i surov osvrt na ovu osiromašenu socijalnu pojavu. Pošto sam postala sumnjičava da će ovo dvoje za susjednim stolom ikada moći da odgovore na sljedeća pitanja, ja sam ih postavila sebi i podijelila pišući: Da li ćemo ikada uspjeti da spojimo virtuelnu sliku sebe sa onom okupanom istinskim životom? Da li postoji opravdano raskinuta veza između nas koje dijelimo sa drugima i nas koje krijemo od drugih? I da li je pojam „uljepšane realnosti“ počeo da prevazilazi granice podnošljivog?

Potreba da predstavi i smjesti sebe u najbolje moguće okvire, čovjeku je oduvijek bila jedna od primarnih ambicija. I za moj pojam samoprezentacije to je razumljiv postupak, prirodan, pohvalan i hrabro promišljen. Kad se utisci saberu i oduzmu, ko nas, najzad, može predstaviti bolje, jasnije i s preciznijom namjerom od nas samih? Međutim, problem leži u činjenici koju mnogi još uvijek nisu prisvojili i nazvali činjenicom, već samo „trenutnim stanjem“ , a nelagodna činjenica modernog socijalnog doba optužuje nas da smo lažni predstavnici sebe u koje ni sami ne vjerujemo. Kada se ugase svjetla, kada nas ispuni prazan prostor i kada pustimo misli da lete po sobi bez da besomučno udaraju o ekran, da li i dalje prepoznajemo sebe u slici koju smo podijelili sa drugima ili u njenu formu istinski sumnjamo? I odjednom nam nije dovoljno što smo obmanuli sebe, već odlučujemo da odemo korak dalje i da obmanemo i one pored nas… da s predumišljajem ili bez njega prevarimo i odnos koji gradimo.

Ono dvoje sputanih na svim mogućim nivoima (i mentalno, i emotivno, i virtuelno, i realno) još uvijek sjede tamo u verbalnoj provaliji. Obmanjeni (od strane sebe samih). Ugao iz kojeg gledaju napred nije se izmijenio ni za nekoliko stepeni. Nesvjesni da se nad njima može nadviti nestvarno velika priča, i dalje dopuštaju da iz njih ćuti golemo nezadovoljstvo, dok društvena platforma na koju su prikačili amaterski odglumljene osmijehe, sakuplja srca, poljupce i pohvale. I tako se standardi pomijeraju, virtuelni svijet ih navodi da rastu, a u realnom opadaju brzinom komete.

Odmičemo daleko od suštine formiranja društvene mreže i virtuelne stvarnosti (kakav oksimoron!) čija praideja vodilja sasvim sigurno nije podrazumijevala obmanu sebe i društva, već razmjenu lijepog i korisnog sadržaja sa onima koje takav sadržaj zanima. Ne „ja“ po svaku cijenu i u svako doba, ne „moj ogoljeni život u fazama“, ne „moji emotivni odnosi svedeni na par usiljenih osmijeha u pauzi za ručak“… Shvatiti i prihvatiti insta-priču samo kao prikaz stotog dijela svoje ličnosti jedina je ispravna slika virtuelno prisutnog sebe. Svaka druga je ili pretjerana prisutnost među ljude-strance ili histerija u slikama proizišla iz životnog nezadovoljstva.

Za onu sliku blisku istini koju čuvamo u ličnom svijetu,

Bodlerova

Ljubav: par leptira ili čitav svemir?

eros-495224_1920

Dvije najveće književne, kao i životne, teme koje čovječanstvu pokreću misli i usmjeravaju mu životni tok, jesu one koje su jedna drugoj od prapočetka vječito suprotstavljene: ljubav i smrt, sumanuti Eros i nenadvladivi Tanatos. Da o smrti ne znam ništa, to je, valjda, jasno (iako o njoj bez straha od neznanja pišem), ali o ljubavi… Pisati o ljubavi za moj pojam pisanja značilo je pravolinijski upadati u kliše, u opšta mjesta, patetična stanja i misli koje se razvezuju u površne zaključke.

Pa ipak činim svoj prvi pokušaj. Usudih se da se dotaknem tog emotivnog toka bića od kojeg smo svi mi spretno ili nespretno satkani. Zapravo ono što mi je oduvijek zaposijedalo misli ticalo se pitanja da li ljubav baš zauvijek ostaje ona ista iskonska ideja o Erosu, čulnoj, strasnoj emociji koja uzima sve od voljenog bića i zaljubljeno daje ono što je od njega ostalo? Ili ona vremenom prelazi iz jedne forme u drugu mijenjajući svoj smisao i intenzitet? I na kraju svih ljubavno-teološko-filozofskih pitanja: da li ljubav duže traje ako ostaje skrivena od onih koji u njoj ne učestvuju? Sakriti je, vjerujem, znači voljeti ljubav i poštovati njenu tajnovitost.

O tome šta sve ljubav znači i šta može podrazumijevati pod svojim pojmom, mogu se pisati trilogije i trilogije… Ali, ko o ljubavi i smrti zna pisati bez da posumnja u svoju predstavu o tome? Međutim, posvetiti se ljubavi makar u nekoliko tekstualnih redaka, znači govoriti o voljenju, potrebi dijeljenja emocija i rastakanja najduhovnijih i najčulnijih misli na čestice, okretanja onom dijelu sebe koji te čini bićem svjesnim da voli. I koga je briga šta biće voli? Onog drugog? Kamen koji brižno čuva? Dijete koje drži za ruku? Violinu koju svira? Cijeli svijet? Ili samo sebe? Da li je zaista važno na koji način se gaji ljubav i prema kome (čemu) je usmjerena? I da li ijedno biće na svijetu percipira ljubav na isti način?

Ljubavi su kao bolesti… razne su, imune i autoimune, smrtne, zarazne, opake, prikrivene, svačije, neizlječive, naporne, iscrpljujuće, nekontrolisano napasne. A onda slijedi paradoks: liječe i oplemenjuju i potvrđuju život. I mnogo vremena može proći dok shvatimo da nisu u istoj poziciji onaj koji voli i onaj koji je samo voljen (meni su trebale godine, ne znam za vas). Snaga duha i potpunost koju voljenje nosi, nemjerljivo je važnije od skromnog uživanja nečije ljubavi bez uzvraćanja. Evo, već sam toliko blizu jezivog klišea (znala sam da se ljubav uvijek opasno graniči s kliše mjestima), da moram pisanje privesti kraju da mi se ne bi desilo da počnem govoriti o “leptirićima u stomaku” i o “ljubavi na prvi pogled” u čiju beznačajnost i neistinu i dalje vjerujem.

Najzad… Ljubav je više od dvije ozbiljno izlizane fraze… Ljubav je spoznaja istine o svojoj slatkoj slabosti, ljubav je prijatna bol kojoj smo spremni da se prepustimo bez straha od ožiljaka, ljubav je haos u stomaku koji stvara i mučinu i prijatnost, ljubav nikad nije samo proljeće (u kojem bi vaši izmišljeni leptiri jedino mogli živjeti), jer u sebi sažima sva godišnja doba i sve vremenske prilike i neprilike, ljubav je mješavina hemijskih reakcija koje ponekad vode u emotivni ambis, ljubav je skup zamršenih emocija koje, što se više mrse, prave veći zanos. Ljubav je sve ono što sa njom nikada ne bismo povezali, a što se zapravo savršeno uklapa u nju, ljubav je transcedentni doživljaj svemira i svih njegovih svjetova… Čisto sumnjam da bi vaših par leptirića moglo opstati u ovakvoj slici.

Zamišljena nad ljubavnim naletom,

Bodlerova ljubavnica

Frojd između ljubavi i razuma

heart-vs-mind-900

Možda nismo proživjeli ratove kakve pamte naši preci, možda smo izbjegli mnoge nesavladive sukobe, možda ne znamo šta sa sobom nosi fizička borba i pomisao na moguću propast… Pa ipak, postoji onaj sukob koji vjekovima pokušavamo dovršiti, izbjeći ga, nadvladati njime ali zapravo jedino što na kraju priznajemo sebi jeste da u njemu nikada nismo ni pobjednici ni gubitnici, već samo vječiti sudbinom navođeni ratnici.

Najzad, borba o kojoj mislimo, a koju možda ne spoznajemo u svakom trenutku jeste ona između glave i srca, razuma i emocije, stabilnog „ja“ i poletnog „volim“, svijesti koja objašnjava sve i nesvijesti kojoj ništa nije poznato… I taman onda kada pomislimo da smo nadvladali i prevazišli te unutrašnje sukobe i da smo se konačno odlučili šta ćemo u životu slijediti (razumnog sebe ili sebe koji voli), nastupa momenat ponovnog loma ličnosti, koja po ko zna koji put (uzaludno) razmatra obje opcije.

Nedoumice koje smo možda neobjašnjivo zapostavili ili koje nismo izgovorili na glas, navode na krajnje filozofska ali jednako životna pitanja: Da li ćemo ikada moći da se opredijelimo samo za jedno? I da li to znači da ćemo biti samo jednostrani i nepotpuni predstavnici sebe? Da li put do prave istine i ispravne odluke obavezuje biranje samo jedne strane? I najzad, da li ponekad griješe i srce i razum? Čini mi se da je ova tema jedna od onih za koje nikada neće biti napisani literarni vodiči, jer čvrsto vjerujem da tehnike sputavanja ili kanalisanja uma ili srca ne mogu biti izmišljene. One srastaju sa ličnostima i imaju veze sa vaspitanjem i karakterom.

Često mi se čini (kažem čini mi se, jer ne mogu da tvrdim da ispravno mislim) da biranje srca kao zaštitnika svega za šta se zalažemo odgovara onoj komponenti ličnosti koju je Sigmund Frojd nazvao ID iliti „to“, djetinjasto „ja“. Ovakvo poređenje odnosi se samo i isključivo na one ljude koji se u svakom ključnom momentu odlučivanja prepuštaju srcu. Možda griješim, ali i dalje ne odstupam od ideje da praćenje srca u svakom segmentu života može biti interpretirano kao infantilno prolaženje kroz život, mlako koračanje onih ljudi nesigurnih u razum i nespremnih da se sa njim suoče. Oni drugi, pak, koji su podlogu svojih životnih stavova gradili samo i uvijek na razumu, mogu se uporediti sa trećom Frojdovom komponentom – SUPEREGOM ili  „nad-ja“, moralnim „ja“, spremnim da svaku svoju odluku provuče kroz rendgen moralnih standarda i ideala stečenih vaspitanjem. Takav životni ritam može oduzeti pojedincu moć kolorističke percepcije života koja nikada i ni u kom slučaju nije crno-bijela. Odsustvo boja i lagodnosti u umu spriječava SUPEREGO da osmotri život iz svih uglova.

Iako ne vjerujem u to da su „zlatne sredine“ uvijek i po svaku cijenu zlatne, u ovoj temi pronalazim srećno riješenje baš u sredini, dakle u EGU odnosno u drugoj po redu Frojdovoj komponenti ličnosti koja u sebe sažima i kontroliše i ID i SUPEREGO. Kao takva predstavlja balans između dvije krajnosti, između instiktivnog i pretjerano osjećajnog načina mišljenja i onog razumnog odlučivanja koje isključuje mogućnost sagledavanja emotivnih kompromisa. Sredina, naravno, podrazumijeva prihvatanje i srca i razuma kao mogućih izlaza iz životnih nedoumica, zavisno od okolnosti i situacija u kojima se pojedinac nađe. Krajnje izbacivanje i neprihvatanje jednog dijela sebe, ukazuje na psihološku nekompletnost.

Za sve one usaglašene sa svojim Egom (ali i one koji lutaju a nisu izgubljeni),

Bodlerova ljubavnica