Čitati ili ne čitati, pitanje je sad

library-425730_1920

Jedan od najopasnijih tuđih strahova na koji sam i sama reagovala strahom bio je onaj pitomo prikriveni strah od čitanja… i onaj drugi, jednako opterećujuć strah od pisanja… U komunikaciji sa sagovornicima često sam nailazila na nespretna odstupanja od namjere da iskažu ozbiljno literarno znanje iz oblasti koju vole ili da eventualno prilože profesionalnu tvrdnju, stav, odgovor na ono o čemu promišljaju. Zapravo, ne sjećam se kada sam poslednji put učestvovala u dijalogu o dobroj knjizi, kvalitetnom filmu, psihološkoj studiji, omiljenoj poetici…

Mislim da je bespotrebno da vam pričam i pišem o tome da sam često prisustvovala književnim večerima na kojima sam dijelila prostor sa nekolicinom zainteresovanih (uključujući u nekolicinu i autora koji predstavlja svoje djelo). Da sam se, kojim nesretnim slučajem, našla u sred modne prezentacije nekog skromnog crnogorskog „brenda“, čvrsto vjerujem da bih se polomila da pronađem slobodno mjesto za sjedanje.  Tamo bih, nesumnjivo, naišla na šarenoliku galeriju ukusa i neukusa, iz kojih mentalna praznina izvire već iz pogleda (ako ne iz garderobe). I onda sasvim spontano nametnuto pitanje glasi: „Zbog čega ljudi lakše prihvataju i zapažaju površno, vizuelno od čitalačkog iliti obrazovnog uzdignuća? Da li se plaše da samostalno uče i saznaju ili prosto vole da djeluju nepotpuno? I zbog čega se čitanje i pisanje (za sebe i o sebi) potiskuje isključivo fizičkom samoprezentacijom?“

Kada bismo realni svijet izmjestili i zaboravili da u njemu postojimo, živjeli bismo i njegovali svoje postojanje samo u virtuelnom svijetu (kojem se oni svjesni sebe još uvijek pomalo opiru, dok ovi nesvjesni u njemu doslovno obitavaju).  E u njemu je zbilja rajski predstavljeno ono o čemu mi se piše. U njegovim granicama, naivni posmatrač bi rekao, zaista žive višedimenzionalni likovi, kojima vikendom ruke prelistavaju knjige, a oči hrle ka muzejima i galerijama, misli lete na sve strane obavezno se nakačivši na citate engleskih romantičara i ruskih simbolista, jer se vode sopstvenom priglupošću izraženoj u stavu: „Što da pišem i zaključujem sam/a kad je neko to sročio bolje od mene?!“ Nije, nego ti moždana lijenost nije dozvolila da o tome promisliš, da o tome čitaš, da o tome (pu pu, ne desilo se) možda nešto napišeš.

I onda tako virtuelno ozbrazovno osnažen/a sjedne preko puta mene. Ispija kafu i gleda u nebo, zamišljen/a, a ja sa opakošću sopstvenog zadovoljstva pitam: „I? Kako ti se dopao roman Kad je Niče plakao?“ A on/a odgovara: „Pa što znam… ono… tek sam počeo/la…“ A ja uporna da dovedem dijalog do rasprsnuća i ogoljene istine: „Pa kako ti se dopada početak, zar prva scena nije genijalna?“ Već slomljen/a odustaje od igre koju sam započela: „Ma, u stvari, nisam ni počeo/la, nego eto, našla mi se pri ruci dok sam pravio/la selfi…“

„Dragi/a, to je bilo očigledno i prije početka…“

Što se više posvećujem trenutnoj temi i slučajnom naletu pisanja, to mi se sve više čini da su ljudi razumjeli sebe kao jednodimenzionalne pojave koje, kao takve, misle da smiju da se opredijele samo za jednu od dvije ljudske komponente – ili za konstantno mentalno i saznajno unaprijeđenje ili za njegovanje fizičke predstave sebe. I sasvim malo broj onih upotpunjenih i oformljenih sa svih strana ostao je između.

Suočena sa jednostranošću u sred 3D tehnologije,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Stvarati na oba plana

brain-2062057_1920

Šta je, zapravo, književnost i da li se isplati voljeti je?

Da me je neko u srednjoj školi pitao šta želim postati i na koji način uspjeti, sasvim sigurno bih odgovorila: „Želim biti pisac.“ Stvaranje sam u to doba razumijevala isključivo kao umjetnički doprinos sebi i svijetu koji utopljen u svakodnevicu vapi za čitalačkim mirom. Tek pošto se upoznah sa studijama književnosti, dođoh do zaključka koji se vrlo vjerovatno ozbiljno sudara sa sudovima i procjenama studenata drugih univerzieta: književnost i pisanje su samo plod ličnog ispunjenja i intelektualnog vladanja nad prosječnima, ali ne i potencijalni izvor finansijskog zadovoljenja.

I baš tada kada spoznah smisao larpurlartizma (estetske teorije o stvaranju umjetnosti radi nje same i njenje ljepote) postadoh iskrenija prema sebi, jasnija u stavovima i počeh još snažnije i ozbiljnije da volim ono što sam odabrala. Zbog čega? Upravo zbog toga što mu je svrha neobjašnjiva i vanvremenska. Tako vjerovah u književnost i njenu moć opasne metamorfoze u šta god vam padne na pamet, vjerovah baš zato što je nosila drugačije breme od onog strogo ekonomskog, još strožije pravnog, suvo matematičkog i nezgrapno isforsiranog menadžerskog… Imalo je to neke veze i sa saznanjem da si izvan svakodnevne uštogljenosti, da si hrabro izmješten u prostor koji sa tobom dijeli nekolicina načitanih, odabrana grupa mislilaca zavedena ljepotom spajanja riječi i istorijom pisanja.

Stapanje umjetnosti i društveno-ekonomskog realizma

Nakon duhovnih poleta u krugu emancipovanih pojedinaca, nailazi etapa spuštanja u svakodnevni okvir u koji su smješteni oni naučeni da žive na nivou rutinskog protoka saobraćaja. I onda slijedi uklapanje u realne dimenzije vremena i prostora u kojem treba stvarati ne radi umjetnosti, već radi sebe i sopstvene koristi. I to djeluje sasvim logično posebno ako se postavi u odnos prema stvaranju u čast umjetnosti… bez uzvraćanja. Možda ne spomenuh i možda nije trebalo, ali umjetnost je u mnogim svojim segmentima škrta i izražajno drska. Traži od vas da stvarate, a ne obećava materijalno zadovoljenje… No ipak, nudi nešto od svoje drskosti što ne detektuju mreže mašinerija. Nudi postepeno ispunjenje duha i misli, ono sasvim lično sažimanje ljudske srži i pogleda na svijet koji se odvaja od realnog horizonta očekivanja.

Nenametljivo lijepa, umjetnost nam nudi mogućnost da od nje odemo kako bismo stvarali korisno i materijalno i daje šansu da joj se ponovo vratimo onda kada se otarasimo suvoparnog biznis programa. Od nje se ne živi (osim ako niste Joanne Kathleen Rowling ili George R. R. Martin), u nju se ulaže s posebnim umijećem i ne očekuje se finansijska eksplozija. Ali ipak joj se, iz nekog vanzemaljskog razloga, vjeruje. Dobro, možda pomalo i zbog toga što umjetnici ne gube nadu da će jednog dana stvarati od umjetnosti i ubirati materijalne plodove svog stvaranja. Uostalom, još ne uočih lošu stranu ove svoje prisutnosti i u realnom (koje obezbjeđuje finansijsku korist) i u metafizičkom (koje duhovno oplemenjuje)  u isto vrijeme.

Zato stvarajmo na oba plana zauzimajući prostore,

Bodlerova

Doživotni Učesnik (skrnavitelj smisla borbenosti)

statue-3521476_1920

Bio jednom jedan fini gospodin po imenu Učesnik. Smisao njegovog postojanja i trajanja sastojao se u jedinstvenoj ideji koju nagađate iz imena – učestvovati. Biti, dakle, dio takmičarskog procesa, spektakla, organizacije i kolektivnog djelanja svojom pojavom, prisustvom, odnosno, učešćem. Pripisao on sebi tako ulogu vječitog učesnika koji se, za razliku od takmičara, isticao više u ulozi posmatrača onih koji se bore za svoja mjesta, te je, po svemu sudeći, više koristi mogao da donese kao dio publike nego kao učesnik. Pa ipak, dobi ime Učesnik zbog one neosnovano naglašene izreke koje se držao kao pijan plota: „Nije važno pobijediti, važno je učestvovati!“ Tako, umjesto da jednom sebe smjesti na poziciju pobjednika izmijenivši sebi titulu, on se bez imalo pobune (protiv sebe sama) zadovoljio učešćem.

* (tekst koji slijedi odnosi se isključivo na odrasle i samosvjesne jedinke, djeca uživaju pravo na utješiteljsku maštu)

Priča za učesnike, ali i pobjednike, počinje pitanjem (nekad su pitanja jasnija od odgovora ili ga često, ako su formirana smisleno, nagovještavaju): Da li se takmičimo iskreno priželjkujući krajnji uspjeh koji donosi pobjeda ili smo dio igre u kojoj nas sopstvena beznačajnost sasvim zadovoljava? I da li baš istu nespretno sazdanu izreku umijemo izgovoriti sebi u lice i prije početka takmičenja ili je svaki put izustimo nakon proglašenja, kao utjehu usljed neuspjeha? Tekst o Učesnicima može se završiti upravo ovdje, jer postaviti pitanje u ovom slučaju znači ujedno i dati odgovor. No, ipak, neka takmičarsko-učesnička pobuda ne dozvoljava da ostanem nedorečena.

Ako i dalje vjerujemo u postojanje zdrave takmičarske atmosfere (koje god oblasti se ona ticala), onda ona kao takva zaslužuje i mentalno jedre i zdrave takmičare, odnosno učesnike koji jednako, svaki za sebe, vjeruje u gajeni potencijal i njeguje snagu svojih mogućnosti. U najgorem scenariju, takmičenje bi se moglo preimenovati u učestvovanje, ako je to svrha odmjeravanja snaga (prije svega mentalnih, saznajnih, empirijskih, društvenih, kreativnih, kolektivnih, nacionalnih pa na kraju i kosmičkih…) Vodeći se, još uvijek, opšteprihvaćenom filozofijom da je svaka vrsta takmičenja formirana u cilju dostizanja pobjede, koju svaki od učesnika nemjerljivim snagama želi baš za sebe, primijetih da čovjek svojom inertnošću počinje narušavati značenje pojma takmičarski duh. Pa tako, oni koji (ovoga puta) nisu uspjeli dostići vrh, postaju pasivni sljedbenici svojih utješitelja koji im, u znak utjehe, pružaju pogubne riječi: „Pobjeda nije važna, već učestvovanje.“ Utonuli i ušuškani u blijedu sjenu stvarne podrške i osviješćenja, učesnici se toliko čvrsto uhvate za krilaticu kojom su ih upravo podržali pratioci, da se s njom gotovo slijepe i prihvate je tako olako, da zaboravljaju zbog čega su se takmičili. „Shvativši“ da prisustvo na takmičenju nema veze s pobjedom, već isključivo s učestvovanjem, pretvaraju se u statične igrače, koji su pobjedu kao cilj i ispunjenje davno istisnuli iz glave. Tako u vrtlogu pukih učesnika, uočavamo propale pojedince uključene u sopstvenu stvarnost na pola napona, neprimjetne vođe na čelu zaspalih timova, utišane kompanije bez razvijene marketinške strategije…

Da! I kao pojedinac i kao član timova nekada sam odnosila pobjedu, nekad ispala prije kvalifikacije, nekad gubila blisku pobjedu pred sami kraj… Na kraju konca, niko nije rekao da se porazi i neuspjesi ne praštaju ili da se o njima ne smije govoriti, ili da nisu važni… Poenta je: skupiti hrabrost i poraz, najzad, nazvati pravim imenom, ne ublažavati ga lažnom predstavom o neutralnosti učestvovanja! Veću smislenost uočih u zaključku da se porazi vrlo često mogu mjeriti u svom značaju sa pobjedama! To je zbog toga što nas priznanje o neuspehu surovo osvješćuje i snažnije motiviše od nesmotrenog biranja i uvijanja imenice poraz u novonastalu riječ učestvovanje. Samo iskreniji prema sebi, jasniji u dijeljenju pojmova, stvorićemo za sebe pogodnije i plodnije tlo za buduće pobjede i javne aplauze. Dok sebi sa lica budemo brisali suze prividnom utješiteljskom tehnikom o značaju učestvovanja, sagradićemo samo lično skrovište za samoobmanu.

Duboko motivisana mislima o pobjedi i priznanju poraza,

Bodlerova

I bacih kamen u vodu…

water-1759703_1920 (1)

Kada su me pitali da li volim svoj životni ritam odgovorila sam potvrdno. Poslije nekoliko trenutaka nastavili su dijalog kontra-pitanjem: Da li očekujem promjene i da li im svojim postupcima doprinosim, odgovorila sam sa novim „Da.“ Da li su to, zapravo, one dvije pobune u čovjeku koje nezaustavljivo ratuju ili se radi o prirodnoj potrebi pojedinca da voli svoju ljušturicu uljuljkanu u svakodnevicu, ali da u istom trenutku teži ka ideji iznenadne promjene životnog pravca?

Ključni termin koji sam na master studijama čula više nego italijanski pozdrav „Buona giornata!“ bio je izrečen na engleskom – legendarni, visokopozicionirani, neprikosnoveno istaknuti The Arc of Transformation! Kada analizirate priču, roman ili film, poentu i kvalitet predstavljenog sadržaja mjerite upravo veličinom ovog gore pomenutog luka transformacije koji protagonista pravi tokom procesa djelanja. To bi značilo da priča ima smisao i snagu pouke samo ako uspije da prikaže (pozitivnu ili negativnu) promjenu u junaku koji nosi cjelokupni pripovjedački kostur. Ukoliko je junak priče ostao, takoreći, netaknut, netransformisan, dakle isti od početka do kraja, onda sasvim sigurno ne ostavlja utisak na one koji posmatraju, a priča gubi svrhu i zaboravlja se čim zatvorimo knjigu ili okrenemo program. Od priče ni traga, a od života zaborav da ga uopšte živimo…

Sva svoja saznanja i poneke književno-istorijsko-psihološke termine sa kojima sam tokom studija imala dodira, prenosila sam na život i pojam života u cjelosti. Na kraju krajeva šta je umjetnost ako nije subjektivno-originalni odraz života i životnosti? Tako sam, vjerujući u ideju o cirkularnosti života, počela razumijevati život kao shematski prikaz krugova koje pravi kamen bačen u vodu. Prvi krug talasa je najmanji, drugi znatno veći, treći, četvrti, peti prevazilaze dimenzije onog prethodnog… Oblast pokreta i kretanja zauzima sve veći obim. Ako zamišljeni program preslikamo na sebe, vjerujem da ćemo dublje spoznati kuda se krećemo i šta nam je cilj i ono ključno – da li cilj možemo mijenjati! Nije stvar u mogućnosti mijenjanja cilja, već upravo u nužnoj potrebi te izmjene.

(Ipak najvažnije od svega, pa čak i od nužne promjene, progresa i mentalnog napretka svakako je namjena i svrha ovog mog teksta, a to nikako nije potreba da mu se pripiše naziv „Životnog vodiča“, jer bi to srušilo sve moje istinske spisateljske želje, afinitete i namjere (o vodičima za život nekom drugom prilikom i to sa zadovoljstvom). Ako i zaliči, znajte unaprijed da sam onda nesvjesno odstupila od svog cilja, a on se danas sastojao isključivo u ideji da mislimo i promišljamo o promjenama kao okosnicama životnog napretka.)

Zamislimo junaka priče koji na početku sebi postavlja primarni cilj: otputovati! Iako mu život nudi ostvarenje mnogih krupnijih životnih ciljeva, on i dalje na umu ima samo jedan – putovanje. Tako mu pred nosom izmiču poslovne ponude, ljubavni izazovi, potencijalna prijateljstva, prikrivena iskustva prostora u kojem boravi… a cilj ostaje nepromijenjen, junak postaje nesnosno dosadan, priča se urušava… Pa ipak, neka poruka može da se izvede čak i iz slabo započetog romana ili filma – bez promjene ne postoje progresi. Misliti isto, vjerovati u isto, težiti ka istom i na kraju živjeti isto (čak i onda kada nam se čini da je sve baš onako kako nam odgovara) znači ne koordinirati nad sobom i okolnostima.

I zar pogled unazad ne znači upravo pogled u ono što smo bili i podjećanje na ono što smo sada? Genijalni Arc of Transformation zapravo je umjetnički prikaz ogoljenog životnog puta koji mi, svako za sebe, prelazimo mijenjajući, pritom, dio svog sopstva… ponosno i trajno u skladu sa kružnim talasima.

Bodlerova

Ljubav između poezije i stvarnosti

heart-3996514_1920

„Voliš li me?“ pitao je.

„Volim, naravno…“ odgovorila sam.

„Koliko je to? Mislim, koliko snažno?“ nastavio je.

Ćutala sam. Znajući njega bila sam uvjerena da nije očekivao da prevalim preko usta onu jezivo lažnu i nesrazmjerno nezgrapnu rečenicu: „Volim te odavde pa do Mjeseca i nazad.“ Ali po prvi put zatekla sam sebe u čistom neznanju i olovno teškoj dilemi koliko zapravo volim. Umjesto da odgovorim na pitanje koje su nam još književni romantičari usjekli u misli, ja sam postavila sljedeće:

„Da li ljubav uopšte može da se izmjeri?“

Ako sam sve do sada živjela u neznanju da za mjerenje ljubavi odavno postoji mjerna jedinica, onda se unaprijed duboko izvinjavam na loše odabranoj tematici ili nedovoljno istraženoj ideji. Ipak, misli mi još uvijek naginju pitanju koje nudi bezbroj odgovora, u čiju tačnost sumnjamo otkako smo spoznali ljubav i to onu ljubav koja je u sebe uspjela da sažme i prijateljsku (agape odnosno philia), i onu duhovnu (caritas), i onu koja izaziva ljubavnu patnju i čežnju (eros). I dok pjesnici, trubaduri i svjestki boemi pišu stihove u njenu čast, zapravo izmišljaju način da joj izmjere snagu i trajanje. Svaki na sebi jedinstven način (jer su i ljubavi svaka za sebe jedinstvene i neopipljivo različite u svojoj srži) opisuje svoj emotivni zanos, smiještajući svoju dragu (ili dragog) u hermetički zatvoren umjetnički prostor u kojem ljubav neometano počiva.

Ako se neko nekada susreo sa internacionalnim dijagramom ljubavi na kojem su jasno predstavljene skale njene vrijednosti i snage, neka ga odmah objelodani. Ako se nekome desilo da naiđe na vagu ljubavi na koju je bespogovorno bacio svoje emocije kako bi im izmjerio težinu, neka odmah razglasi rezultat. Možda bi nam tako bilo lakše da sagledamo svoje spremnosti, neodlučnosti, sumnje u sebe, iskrene zagrljaje, prećutane istine, skrivene patnje i neskladne emotivne zanose. A možda od sveg tog mjerenja ne bi bilo ništa… Nestala bi poezija bez koje bismo doslovce upali u nedvosmislene brojke i jednoobrazne činjenice.  Možda bi nestala ona mistična prefinjenost neizmjerljivog, ona silna psihološko-emotivna preispitivanja, one pune tišine krcate podsjećanjima da ipak volimo i da nam u svom tom voljenju naročito prija to što ne znamo da izmjerimo ljubav. Baš to… to povremeno oživljavanje čistog čovjeka u vremenu robotike.

Najzad, kada saberemo i oduzmemo ljubav od sebe i sebe od ljubavi, šta nam ostaje? Ponovo ljubav, možda snažna, možda spremna da pređe korak ka zajedničkom životu, možda mlaka i bezbrižno slatkasta, možda plastična ili stakleno hladna i osjetljiva na udare, možda mistična i povremeno vatrena, a možda nedokučiva do kraja, isprekidana u svom doživotnom trajanju, spremna da se završi u sekundi i ponovo odlučna da tako nesavršena traje čitavu vječnost.

Čekao je i dalje moj odgovor, dok sam ja u tom kratkom momentu promislila i odlučila pisati o ljubavi… Trebalo je pitanjem dopuniti sebe, a pri tom ne pogriješiti niti slagati:

„Volim te, nemjerljivo snažno,“ odgovorila sam sigurna u to da je moje priznanje dostojno nas i naše ljubavi.

Bodlerova

Sudar polovina (ili ples na pola)

ballerina-2878011_1920

„Dame i gospodo, čast nam je da Vas ugostimo uz italijansku večeru, toskansko vino, prijatan ambijent i muziku koju za Vas svira trio XXX. Zato gospodo, pozovite svoje ljepše polovine na ples i uživajte večeras“, poručuje direktor hotela Y.

Polovine (ljepše, ružnije, nasmijane, zbunjene, stidljive, s ukusom ili bez njega), koje je direktor upravo prozvao, ustaju nesvjesne da su upravo ponižene i započinju ples. Smještene na sredini plesnog podijuma, drže za ruku svog partnera ili ga grle… I tek tada, upotpunjuju svoju polovičnost, postavši cjelina. Ako, kojim slučajem, ispuste ruku onog drugog ili se fizički odvoje (što zbog neudobnih potpetica, što zbog nedostatka ritma), oni ponovo postaju polovine – pola ženskog i pola muškog bića. Jer, ako niste znali, mi smo jedinke rođene na pola, mi smo, dakle, polujedinke… Tako polovične rastemo, polovično se razvijamo, stvaramo svoj mali polu-svijet, sanjamo polu-snove, hodamo na pola koraka, mislimo cijelom svojom polovinom i čekamo da nas druga polovina domisli! I ne znam otkud vam ideja da cjelina postoji kad sve su prilike da je nikada nismo doživjeli niti joj bili bliski postojanjem. Cjelina nam je, izgleda, preveliki životni izazov, pa smo se bezrazumno priklonili odnekud izrečenom predlogu da budemo samo pola.

Sve sam bliža tvrdnji da “polovina” ni u kom slučaju ne može nositi pozivitnu konotaciju, pa tako pola istine ne zadovoljava onoga koji istjeruje pravdu kao što to čini istina u cjelosti; pola kolača ne umiruje želju za slatkim kao cijeli kolač; pola knjige ne donosi kompletno saznanje kao knjiga pročitana do posljednje stranice… A onda smo negdje u polu-neredu polu-riječi odlučili da smjestimo i čovjeka… Oprostite, pogrešno se izrazih, ne čovjeka, već polu-čovjeka! Odakle uopšte potiče ideja o čovjeku kao polovini? Čisto sumnjam da bismo prve civilizacije smjeli optužiti za takvu mentalnu podvalu… Meni sva ta priča miriše na savremenu glupost nastalu onoga trenutka kada je čovjek osjetio potrebu za svojom dopunom ili ispunjenjem u emotivnom smislu. I tako, vapeći za nečijom ljubavlju, pažnjom, proseći za tuđe prisustvo, pronašao je nekog ko takođe prosi i nazvao ga, ni manje ni više, svojom drugom polovinom.

Kad vas je to pola zadovoljavalo bolje od cjeline? Izgleda da smo ili prirodom naklonjeni skromnosti ili smo samo pretjerano otupjeli u ljudskoj nepromišljenosti i nezamišljenosti. Vođena socijalnom ograničenošću, žena je pristala da svoju ličnost i autentičnost svede na naziv “ljepša polovina”, dok je muškarac pristao na ideju da sebi (ne)ponosno pripiše termin “jača polovina”. Kada ove dvije ljudske nepotpunosti slijepimo u jedno najzad dobijamo duhovnog i tjelesnog hermafrodita još uvijek nedovoljno potpunog da dobije uvid u svoju spoljašnjost. Slijepljeni i zakrpljeni jedno drugim hodaju nesvjesni svoje nedovršenosti ne primjećujući da svojom prezentacijom zasmijavaju žive, razumne i snažne cjeline koje posmatraju izdaleka.

Dragi polovi, poštovane nepotpunosti i najzad cijenjene polovine, vrijeme je da pokušate da se svom svojom cjelošću nosite sa naučnim dokazima da ste cjeline i da vas niko nikada nije presjekao na pola. Kao takve, dakle, kao cijeli ljudski oblici prirodom vođeni, tragajte za drugom cjelinom čija je uloga emotivno zadovoljenje, a ne popunjavanje vaših tjelesnih i mentalnih rupa.

Uz poštovanje vaše skromne polovičnosti,

Bodlerova ljubavnica

Karnevalizacija i smijeh kao suština

(edukativni tekst o nastanku i smislu karnevala kao svečanosti)

carnival-venice-1803622_1920

Da li kod nas još uvijek važi ona italijanska tradicionalna karnevalska izreka: „A carnevale ogni scherzo vale“ ili smo vremenom zaboravili šta je suština nošenja maske, pa hodamo ulicama sakriveni ispod tkanine kojoj smo negdje, tokom šivenja, zagubili smisao? Kojoj god tvrdnji se priklonili, čini mi se da smo kao poštovaoci i sljedbenici tradicije zapostavili njene izvore nastanka. Ili smo makar zaslužili da ih se podsjetimo.

Put etimologije riječi karneval ukazuje nam da je nastao derivacijom iz latinske riječi carnis (iliti italijanske carne) – meso i glagola levamen (odnosno levare) – dići, otrgnuti, skinuti, što bi u prevodu značilo oduzeti meso ili dići meso… Ako se pažljivije posvetimo na prvi pogled nejasnoj frazi i pokušamo je prevesti na logičnije značenje, ubrzo dolazimo do izraza „zbogom meso“ što već postaje smislenije. Otrgnuti svoju kožu i uvući se u tuđu zapravo je ključna poruka pojma karnevala i uopšte karnevalizacije kao društvene, psihološke, ali i književne pojave. Ima tu nečeg ujedno podrugljivog i grandiozno smjelog, u isto vrijeme svečanog i primitivno nesavladivog, smiješnog i krajnje ozbiljnog… Zapravo, ako se dublje zamislim, ne poznajem mnogo društvenih pojava koje trpe toliki broj suprotnosti i antiteza. U tome, pretpostavljam, i jeste originalnost karnevala i karnevalizacije.

Jedan od najpoznatijih svjetskih književnih kritičara i teoretičara književnosti XX vijeka, Mihajl Bahtin, govori upravo o terminu karnevalizacije, podsjećajući nas na rimske saturnalije kao prve oblike onoga što će se kasnije nazvati preokretanjem hijerarhije ili preokrenutom slikom stvarnosti. Karneval u najizvornijem značenju predstavlja vrstu ceremonije na kojoj prava lica i obličja ne nose glavnu poruku, već tu ulogu preuzimaju maske. Novonastalo, izobličeno lice možemo shvatiti kao čovjekovu davno probuđenu želju za metamorfozom, odnosno negiranjem identiteta (ako mene pitate, to je jedini prihvatljivi i opravdani momenat odbacivanja pravog sebe). U tom „varljivom“ trenutku preoblikovanja originalnog identiteta dolazi do preokreta u socijalnim pozicijama, te se na meti ljudske osude i ismijavanja nalazi onaj koji u stvarnosti ima snažan društveni (politički) uticaj. U slici svijeta okrenutog naopačke (na našu sreću ili nesreću, slika traje svega par sati) narod igra krucijalnu ulogu – ulogu onoga koji kritikuje i osuđuje visokopozicionirane. U Šekspirovo doba ulogu sudije preuzimale su na sebe osobe najnižeg socijalnog statusa – dvorske lude. Tokom nastupa svrgavanja i lakrdijaškog ustoličavanja slijede se isključivo zakoni karnevalske slobode. Govorimo o „pozitivnoj anarhiji“ u kojoj obična dvorska luda ukida ozbiljna vladareva pravila.

Sloboda odluke koja je narodu bila potrebna kroz istoriju čovječanstva i danas je izvor oslobađanja ljudskosti iz državnih i zakonskih stega. Jer i sada, nakon hiljada godina organizovanih svečanosti pod maskama, dio našeg bića traži isto! Ono za čime traga konstantno zapravo je sigurni odušak, pročišćenje od uštogljenosti, trenutak u kojem se makar na kratko spajaju tijelo i duša oslobođeni od ljudske nesigurnosti i vječite procjene. Ovakav proces preoblikovanja prirodom urođenog ali i društveno stečenog identiteta u umjetnosti zovu snižavanje. Međutim, kada „snižavanje“ smjestimo u karnevalski kontekst, podrazumijevamo da se ono odnosi na prelaženje sa duhovnog idealnog i apstraktnog na čisto materijalno, tjelesno, opipljivo… Što u slučaju karnevalizacije postaje cilj sa najvišim smislom.

Ako bismo izdvojili ključnu riječ koja opisuje karneval uopšte, vjerujem da bi to bio smijeh. Smijeh i sva njegova ispoljavanja! Jer ima moć da snižava i materijalizuje, da stvara grotesku, da spaja one koji u svečanoj povorci učestvuju, da zavodi one koji posmatraju trudeći se da prepoznaju preobučene… A ko bi se još odrekao smijeha kojem se ionako sve manje prepuštamo? U njegovom nastanku i trajanju postoji ono što je nesumnjivo njegova osnovna funkcija – oslobađanje ljudskog duha i tijela iz uokvirene svakodnevice. Zato ne bismo pogriješili ako bismo, kao i Bahtin, karneval uporedili sa životom i životnom igrom, dajući mu na taj način apsolutnu moć nad surovom istinom, oštrim zakonima i nemilosrdnom stvarnošću. Dakle, karnevlaska ideja vodilja postaje ona koju sam negdje među Bahtinovim mislima pronašla i prihvatila kao tačnu: „U karnevalu sam život igra, a igra privremeno postaje sam život. U tome je specifična priroda karnevala, posebnost njegovog bića.“

U nadi da karneval još uvijek opstaje, ponosan na svoju suštinu,

Bodlerova ljubavnica