Putovanje – album doživljaja

adventure-atlas-business-1051075

Putovanja – najsadržajnije ekspedicije u koje se čovjekov um može upustiti, najsnažniji doživljaji neotrkivenog parčeta zemlje u kojem kultura niče prije nego što joj uhvatiš smisao, odlasci koji u svojoj suštini nagovještavaju lično ispunjenje duha i tijela… I opet putovanja – otkrića ne samo tuđeg, već i sopstvenog podneblja, podsticaji na rađanje novih ideja koje dobro sprovedene postaju nova putovanja… I opet putovanja… i tako u nedogled…

Želja da o pojmu putovanja pišem čim sam sletjela na podgorički aerodrom, snažan je dokaz još snažnijeg utiska koji na mene ostavlja istraživanje novog prostora. Kada vam se desi da u jedno putovanje smjestite sva svoja idealistička očekivanja (koja se na kraju ispostavljaju kao moguća i istinita), počinjete da vjerujete da ideja o putovanju još uvijek u sebi ima nekakvu sakralnu konotaciju. Istorijske ličnosti su to najbolje znale i osjećale, jer mi se čini da su se sa svakog putovanja vraćale mentalno prosvijetljene.

A onda nam se desilo ono zbog čega nam je smisao posjete drugom mjestu izmakao i gotovo nestao. Počeli smo da vjerujemo da nismo otišli ukoliko taj podatak nismo podijelili sa javnošću. Tako je naš obilazak nove teritorije dobio ulogu „hvalisanja“ – „ja sam tamo, a ti si i dalje na istom mjestu“. I dok dijelimo sa ostalima baš svako parče našeg proputovanja, u haosu besprekorno uređenih fotografija, gubimo sebe. Počinjemo da se pitamo: „Zbog čega putujemo? Zbog ličnog ispunjenja? Ili ipak sopstvene utiske rado prepuštamo drugima?“

Negdje između Ljubljane i Podgorice, na visini od 10.000 metara, među gustim sniježnim oblacima i stanicama Luxury magazina (avionsko izdanje ugostiteljsko-turističke priče) zaključih da je smisao svakog mog odlaska, doživljaja i povratka sažet u edukaciji, a zatim i u svakoj vrsti mentalnog zadovoljstva. Bez obzira na svrhu i cilj putovanja ono je uvijek u svojoj srži imalo edukativni potencijal, pa čak i onda kada putujemo isključivo da bismo promijenili prostor. Učiti dok posmatraš pejzaž, dok analiziraš profile ljudi sa kojima si upravo pronašao konac zajedničke priče, dok se gubiš nepoznatim ulicama, dok savladavaš nesigurne korake stranca, dok degustiraš gastronomske specijalitete, dok stojiš pred slikom nepoznatog autora u kojoj uočavaš svijet za koji nisi znao da postoji, dakle učiti iz svake milisekunde svoje prisutnosti “ovdje i sada”.

I tek onda kada se zagledate i zamislite nad svrhom i razlogom svoje posjete novom prostoru toliko da zaboravite da fotografiju podijelite sa drugima, ostvarujete neraskidivu vezu između svog pustolovnog bića i svijeta koji se pred vama otvorio kao album sa slikama. Dijeljenje utisaka i sopstvenih saznanja u obliku fotografija posmatrajmo samo kao edukativni proces, odnosno slikovni putopis, koji će koristiti onima koji znaju čitati sliku. Tada će pojam putovanja povratiti istorijsku važnost i snagu svog nepredvidivog sadržaja.

Putnik sa utiscima snažnijim od stvarnosti,
Bodlerova ljubavnica

Advertisements

To Do lista – treba li da bude ista?

Kada sumirate proteklo vrijeme, kada analizirate minule postupke i isticane stavove, kada sabirate i oduzimate od zbira počinjene greške, da li vam se desi da zaboravite odakle ste krenuli i gdje želite stići? Ili samima sebi postajete daleki i nedokučivi samo zbog toga što ste u jednom trenutku zaboravili da postavite pred sebe sopstvena očekivanja? Ono što sam upravo predočila na složen (možete reći i nejasan) način danas možemo prevesti u termin „To Do lista. Dakle, krenimo iz početka: kada ste poslednji put napravili sopstvenu To Do listu bez da u tuđim listama vidite svoju?

Listajući Instagram stranice poslednjih dana često sam nailazila na To Do liste, ili mi se makar tako učinilo na prvi pogled. Pomislih, dobro je, ciljevi i planovi i dalje postoje, nismo se baš svi pretvorili u obezglavljene muve koje lete naokolo očekujući spontane nalete životnog vjetra. Ipak, ubrzo shvatih da moji virtuelni Insta prijatelji dijele jednu te istu To Do listu. Izgleda da se ova virtuelna priča odigrala ovako: jedan od onih ambicioznih kreatora sopstvenih ideja i ciljeva podijelio je svoju ličnu verziju planova za budućnost, a onda su se ostali (lijeni da na papir stave svoja očekivanja od budućeg sebe) „nakačili“ na tuđe životne namjere. Ostalo im je samo da pored svake stavke umetnu jedan štrik (ukoliko su cilj ispunili) ili minus (ako je misija ostala nedovršena). I tako, tuđa To Do priča postaje zajednička za sve nas!

Pošto se neočekivano suočih sa jednoličnošću ljudskih profila, zapitah se da li isti spisak želja i ciljeva treba da prisvojim kao svoj. Ili ipak treba i dalje slijediti činjenicu da ono što nas međusobno dijeli jesu upravo raznolikosti očekivanja. Čini mi se da nije baš svima penjanje na Ajfelov toranj primaran cilj u narednoj godini, ili možda plivanje u bazenu punom ajkula, ili dobijanje sertifikata iz kursa za novinare, ili kupovina kućnog ljubimca hrčka, ili dobijanje NIN-ove nagrade za najbolji roman… Dakle, smisao postojanja i djelanja nalazi se upravo u nepojmljivim razlikama koje nas čine autentičnim individuama, nikako kloniranim skupovima jedinki.

Najzad, ako Novu godinu već nazivamo novim početkom (mada ne uočavam sasvim zašto novi početak ne bi mogao biti bilo koji dan u godini), onda ona zaslužuje jedinstvenu To Do listu koju ćete posvetiti samima sebi, a koju u skladu sa sopstvenim željama možete ili ne morate podijeliti sa ostalima. Njena jedinstvenost potiče od vaših i samo vaših budućih ciljeva, zamišljenih ostvarenja, jasno definisanih očekivanja (ne od života nego od sebe) i sistematski vođenih planova i programa. Ako ste zamislili svoju To Do priču, ne potiskujte je mislima već je prenesite na papir. Kada svoje misli ugledamo u obliku riječi, onda ih teže zaboravljamo i zanemarujemo, te one postaju svjedočanstvo ili ugovor koji smo potpisali sa samim sobom. A ugovore ne valja kršiti…

U fazi potpisivanja sopstvenog ugovora,

Bodlerova ljubavnica

Umjetnost – misao bez granica

Pomisao na umjetnost i sve što ona u sebe sažima oduvijek je bila posebna tema kojom sam se bavila, nekada samo misleći o njoj, a nekada pišući u njenu čast. Ona je za mnoge kojima je bliska najfinije ispoljeno sagledavanje stvarnosti, ispitivanje ljudske duše i uma i raščlanjivanje misli na najtananije čestice. Međutim, vjerujem da je 21. vijek u nju unio kako one problematične dodatke (o kojima sam ranije već pisala), tako i one vanvremenske pravce koje ni sada ne umijemo najbolje razumjeti (što, naravno, ne znači da im se ne treba ispitivački diviti).

Jedan sasvim novi pravac koji je svojom neobičnošću i ekstremnošću natjerao javnost na reagovanje zove se Marina Abramović. Kažem, pravac koji nosi puno ime i prezime, a koji ipak ne umijemo još uvijek sasvim razotkriti. Ovu novu umjetničku pojavu mogli bismo najprije opisati kao spoj body art-a, ispitivanja ljudskih granica (i psiholoških i tjelesnih) i razotkrivanje čovjekove suštine. Prije Marinine pojave, i svega što je sa sobom donijela da bi danas postala pravac za sebe, svijet nije poznavao umjetnost u ovim dimenzijama. Govoriti i pisati o ljudskoj svijesti i podsvijesti je jedno, ali ispoljiti čitavog sebe na svom licu nešto je sasvim drugo. Dakle, lice (ali i tijelo) kao novo platno, postaje medijum preko kojeg se ostvaruje kontakt umjetnice i publike. Dok posmatrate Marinine performanse koji su tokom godina u sebe saželi i otkrivanje sebe, i samodestrukciju, i nanošenje bola, i patnju uživo, i vidljive povrede, i nervne slomove, i prizivanje transcedentnog, može vam se desiti da donesete pogrešan zaključak ili da ovu vrstu ljudskog rasprsnuća nazovete neumjetničkim postupkom.

marina-abramovic-homage-to-frida-kahlo-portrait-with-scorpion-800x800

(izvor: Google, NSS Magazine)

Ali pitanje koje sebi moramo postaviti prije nego što se odlučimo da zauzmemo stav, glasi: ako nešto ne razumijemo sasvim, da li to nužno znači da je ono loše? Ili besmisleno? Ili sumanuto? Vjerujem da je upravo umjetnost Marine Abramović izazvala najviše mentalnih šokova i osuda, ali je u isto vrijeme navela ljudska čula da se usmjere ka razotkrivanju suštine, koju svaka vrsta umjetnosti dostiže na svoj način. Marina je hrabro odabrala svoj medijum i avangardnim stavom stekla pažnju svjetskih razmjera. Iako možda još uvijek neshvaćena, Marina kao svoju temu vodilju bira ono o čemu svi mi (bili umjetnici ili ne) mislimo čim ostanemo sami. Strah i sve njegove pojave i forme, izvori straha i moguća prevazilaženja. Ako se ičega plašimo (a čini mi se da ne postoji ljudsko biće imuno na strah), onda nam Marinin pristup ovoj tematici može postati za nijansu bliži. Zamislite ženu koja je umjesto papira i platna odlučila iscrpiti svoje tijelo i to zabadajući nož među svoje prste, zapalivši vatru oko sebe, hodajući po Kineskom zidu, izloživši svoje tijelo rukama publike i na kraju odlučuje da se susretne sa ogoljenom ljudskom dušom samo gledajući u ljudska lica punih 763 sata i 30 minuta. I konačno, predstavnica performance-art-a dostiže svoj potpuni umjetnički cilj – prodire u čovjekovu dušu i izaziva najdublje emocije. Usudila se da ispita svoje granice izdržljivosti, ali i granice svojih posmatrača pristajući da samoj sebi postane eksperiment koji kao rezultat otkriva najtraženiji eliksir – pobjedu nad sopstvom.

Zato kada se zagledate u novonastalu umjetnost ne sudite joj ukoliko joj niste spoznali suštinu. Smisao i poruka koju ona nosi nalaze se duboko u njenom prapočetku, u mislima stvaraoca u koje nas on (ona) ponekad pušta kako bismo bolje otkrili sebe.

U procesu sopstvene spoznaje,

Bodlerova ljubavnica

Muzička necenzura – mentalna cenzura

U poslednje vrijeme sam sve češće prisiljena da slušam muzičke performanse raznih vrsta i stilova ali jednako zabrinjavajuće sadržine. Dok mi negdje u pozadini i dalje odzvanja „stih“: „Skrenuo si s puta, bebo…“, neka od narednih numera poručuje: „Ukrašću te pa ću svašta da ti radim…“, a njoj se pridružuje slična, u kojoj ženski vokal, bez samosažaljenja i samopoštovanja, sebe naziva „prostakušom“. I dok ostali šire ruke i bez pardona prema samima sebi ponavljaju u glas ove gigantske muzičke poduhvate pune snažnih poruka, koje im očigledno opisuju životno stanje, ja ćutim. Da li smo, mi koji ćutimo, u problemu zbog toga što se u ovoj muzičkoj „otmenosti“ nismo pronašli? Ili je potrebno da se konačno prepustimo toj muzičkoj sekti koja na sve načine pokušava da nas vrbuje melodičnom histerijom i besmislenošću?

A onda negdje u pola dana desi nam se ozbiljan prekid toka svijesti – uhvatimo sebe kako ponavljamo melodiju ili riječi one iste pjesme (ne zato što nam se dopala, nego zato što se takva muzička brzalica uči poslije prvog slušanja). Oni još uvijek trezveni brzo se vraćaju razumu i odolijevaju propadanju kroz muzičku kanalizaciju, a oni malo slabiji konačno se prepuštaju balkanskom trash-u i počinju širiti ruke. I eto, još makar hiljadu njih danas je posustalo i pridružilo se gomili ljudi – turbo-folk recitatora ili ponavljača besmisleno nabacanih riječi…

Slušajući „muzički potkovane“ izvođače kako, držeći mikrofon u rukama (jer, izgleda, pogrešan glas ima pravo da se najdalje čuje), navode mase da dovrše započete stihove (koji ne govore ništa), pada mi na pamet razlozima potkrijepljena ideja – zašto muzički kriminal ne bi mogao biti kažnjiv? Sto pedeset godina prije našeg muzičkog kraha, nesretnog francuskog pjesnika Bodlera poslaše u zatvor zbog zbirke pjesama „Cvijeće zla“, a savremeni muzički zločinci slobodno šetaju scenom dok publika aplaudira njihovoj muzičkoj gluposti. Stvar je jednostavna (možda jednostavnija čak i od teksta svih ovih pjesama): onaj koji se usudi da pusti u etar pjesmu bez pismenog teksta, bez tekstualne logičnosti i bez smisla i poruke, treba biti kažnjen. Muzički Sud mu, u skladu sa stepenom ozbiljnosti počinjenog zločina, određuje kaznu – zabrana objavljivanja pjesama u periodu od godinu… ili dvije… ili čitavu deceniju… Zar ne bi bilo zanimljivo? I zar se ne bi desilo da muzičko-pjesnički spisak spadne na par solidnih stihova i strofa? Istina, možda u početku ne biste znali na šta ćete širiti ruke i zabacivati glavu unazad, ali ubrzo biste pronašli svoj muzički pravac i imali opravdani razlog zašto ga volite.

Naša sreća u cjelokupnoj muzičkoj nesreći je da imamo pravo na izbor: (ako zanemarite činjenicu da ste okruženi, da ne kažem napadnuti, ljudima koji na sav glas pjevaju: „Ma boli me neka stvar…“) Slušati ili ne slušati, pitanje je sad. Ja sam odabrala: radije u tišini davno napisanih stihova, nego u muzičkom haosu nepravilnih riječi.

Za sve one koji još uvijek imaju izbor,

Bodlerova ljubavnica

Novogodišnji smisao

Ulazak u Novu godinu doček je novog doba i neočekivanih preokreta, noć u sjaju od koje se očekuje čarobnost, trenutak vanzemaljskog veselja i odbrojavanja, možda ponekad vještačke euforije, neprestanog nazdravljanja svemu na šta pomislimo, dijeljenje poklona i kolača – na jednostavniji način to je noć satkana od milion sitnih novogodišnjih procedura koje se trudimo ispoštovati… i dok mehanički ispunjavamo narodne propise, promiče nam suština – iskrene želje!

Vremena do odbrojavanja ostalo je malo, ali sasvim dovoljno da sebe istinski upitamo šta želimo, šta donosi ispunjenje i koliko čvrsto u želju vjerujemo. Odnedavno sam počela da vjerujem da su to najteža pitanja koja sebi možemo postaviti, a da pri tom odgovorom ne obmanemo sebe same. Spoznaja istinske želje postiže se osluškivanjem sebe i to onog pravog sebe koji se ponekad u nama vješto sakrije da postaje gotovo nevidljiv. Ipak najuporniji pronalaze svoje biće i pitaju: „Šta ja, zapravo, želim?“ A želje, kakve god prirode bile, postaju ciljevi koje smo postavili pred sebe s vjerom da se u narednoj godini mogu dostići. I dok mislimo o željama zalazeći duboko u svoje unutrašnje biće, spolja zatrpani novogodišnjim ukrasima, poklonima ili punom trpezom, uviđamo da smisao ulaska u novo poglavlje leži samo i isključivo u onome što smo zamislili kao krajnje ostvarenje.

50-merry-christmas-wishes-and-messages-ft

Nažalost ili ipak na svu sreću, želje se ne umiju slikati, te uspijevaju vješto da izbjegnu Instagram i sve ostale društvene digitalne platforme. Zato i jesu najskriveniji i najljepši dio naših bića jer se nikad ne otrkivaju sasvim onima koji u nas gledaju. Samo se naziru ili do pola tumače. I eto istine, izgleda da je u nama ipak sačuvano malo one ljudske tajnovitosti (a ona potiče samo od iskrenih želja), koja nas čini duhovnim bićima u sred ekspanzije materijalnog. I dok se slikamo zagrljeni, dok odbrojavano sekunde, dok se smijemo i nazdravljamo budućoj sreći, oko nas lebde želje – jedini entitet koji je uspio sačuvati sebe od otkrivanja. Onaj koji je razumio ovako neobičnu fiziku otkrio je ujedno i formulu za sreću sačuvavši svoju suštinu.

Vremena još uvijek ima, ali samo toliko da bacite pogled na svoje biće, zagledate se, postavite pitanje i date što jednostavniji odgovor. Sreća je u njemu, a njeno dostizanje zavisi samo od sopstvene preduzimljivosti, jer jaz između ispunjenja želje i poraza i dalje postoji. Sastoji se u razlici između onih koji pasivno žele i onih drugih koji aktivno učestvuju u ispunjenju.

Za sve vas koji živite svoje želje,

Bodlerova ljubavnica

Beograd – grad “Malog Bude”

Najveća misterija za moje sagovornike i najčudnija izjava za sve one sa kojima sam dijelila iskustvo o „preseljenju i odlasku“ bila je moja tvrdnja da ne volim Beograd. Zamislite, ljudi, našao se neko nedovoljno prosvijetljen da kaže kako mu je Beograd ostao jednako dalek i neshvatljivo sitan u odnosu na ostala mjesta! Začuđeni i izbečeni preda mnom, snebivali su se nad mojom, krajnje iskrenom i razlozima potkrijepljenom, izjavom da mi taj grad ni na koji način nije prirastao za srce.

„Kako je to moguće? Pa ne znam nikog ko ne voli Beograd, brate!“ zvučali su odgovori nalik onima iz priglupog filma „Mali Budo“. „Jesi li u njemu ikada živio išćekujući povratak i da li si u njemu spoznao išta drugo osim ludog provoda?“ pitala sam. „Šta tu drugo i ima da se spozna?“ odgovorio je pitanjem moj sagovornik. „U pravu si, i nema ništa drugo osim toga“, priznala sam Malom Budi neupućenom u beogradsku problematiku.

Studirajući u njemu, doživljavala sam ga kao mjesto koje pluta na obavezama i sebe kao studenta- davljenika koji se vječito bori da ostane na površini. Taj grad mi je uvijek ličio na nespretno spojenu mašinu koja od individue pravi šaraf. Ništa drugo, ništa veće, ništa složenije od običnog šarafa. I dok sam tako posmatrala gomilu ljudi-šarafa kako hodaju ulicama, obično sam u njima uviđala duboko nezadovoljstvo i očaj, u nekima bijes dok glasno ušmrkuju tjelesne tečnosti i pljuju ih na pločnik. Ispred zgrade fakulteta kolege dijele malu bocu rakije i vrte je u krug čitajući Bodlerove stihove, po čoškovima Knez Mihailove ulice ulični prodavci šire vunene džempere dovikujući se i gurajući se međusobno zbog nestalih 100 dinara. Oni transparentniji hodajući broje sitne dinare koje drže u ruci, oni drugi pred kasom supermarketa odriču se prethodno sakupljenih artikala, jer nemaju čime da plate, a oni najteže pogođeni nemaštinom puze po betonskoj zemlji i čupaju za kaput.

Da ne bi gledao u taj uznemirujući prizor, čovjek se okreće na drugu stranu ili čak gleda ka gore, ka nebu, tražeći tamo iznad bijeg od ružne stvarnosti, a onda shvata da je preko zgrade Beograđanke navučena neka gadna prljavo siva zavjesa preko koje pogled ne doseže do plavetnila, već se zaustavlja svega sto metara iznad tla. Jednom mi se tako desilo da sam, željna čistote, obmanula samu sebe. Gledajući noću sa balkona u pravcu Beograđanke, spoznah jednu jedinu zvijezdu. Tada rekoh sebi: „Eto, i u Beogradu postoje zvijezde i ponekad se otkriju same.“ Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da je to samo svjetiljka na anteni jedne od najružnijih zgrada u centru – one iste Beograđanke. Od tada sam prestala da vjerujem da su Beograđani ikada vidjeli nebeska tijela.

U Beogradu treba biti naročito oprezan kada gledaš gore, u pravcu gdje bi trebalo biti sunce. Dok sam jednog jutra sjedala pijući „beogradsko-italijanski“ kapućino i zurila ponovo ka gore (ovog puta tražeći sunce) postala sam svjedok kosmičke tragedije. Umjesto meteora, na sto pored mog spustila se nesrećna žena… i to sa šestog sprata. Ne vjerujete?! Budite u Beogradu dovoljno dugo i doživjećete makar slično, jer tamo ljudi bez pardona svoju životnu dramu miješaju s tvojom jutarnjom kafom. Da li su ti mentalni, duševni i na kraju fizički lomovi posljedica sivila od kojeg se ne vidi nebo, možemo samo da pretpostavljamo, ali je činjenica samo jedna – bićete primorani da učestvujete u ljudskim tragedijama koje u suštini svog bića ne dijelite s njima niti ih razumijete.

Onda nakon doživljenih ljudskih tragedija, propalih tramvaja, popišanih podzemnih tunela i sitnih ljudskih ispljuvaka po kojima gaziš, zalaziš u beogradski klub na čijem ulazu stoje dvije okrugle glave koje su se usukale među kockasta ramena i koje te pogledom proždiru vršljajući po tvojim džepovima i pretresajući tvoju torbu. Ohrabreni počastvovanom ulogom dvoglave aždaje poput sfinge modernog doba izgovaraju: „Uđi“. I najzad, eto Beograda u svojoj suštini – jeftina platforma za prodaju sebe i svojih sposobnosti. U gomili tabletama opijenih ljudi, zagubljenih štikli, izgaženih umetaka i debelih tompusa koji nespretno ispadaju iz ruku, neko poput Malog Buda mogao bi zaista biti srećan i ispunjen. Na kraju krajeva šta jedan Mali Budo i može vidjeti osim „penala“?

Za sve one Male Bude zbog kojih je možda Beograd izgubio zvijezde,

Bodlerova ljubavnica

Razotkrivena žena – slomljeno ogledalo

S obzirom na realnu i nepromjenjivu okolnost da pripadam ženskom rodu dozvolila sam sebi da ispoljim misao koju bi, vjerujem, mali broj žena priznao i sebi i drugima. Mi, znate, nekada više ličimo na voštane figure nego na živa bića, nekada znamo da ćutimo toliko dugo da pomislite da smo izgubile moć govora, a nekada umijemo biti najveći napasnici, sitne gramzive životinjice koje crpe i posljednju kap energije iz čovjeka. Nekada se desi da plačemo bez razloga, a nekada se smijemo toliko glasno da možete pomisliti da smo pomjerile pameću. Nekada očekujemo nemoguće herojske podvige koje ni vanzemaljsko biće ne bi znalo ponoviti, a nekada postajemo zadovoljne sitnicom. Sve to smo mi – u jednom tijelu i rospije i vile, i vlasnice magije i obične gradske djevoke, i surovi komentatori i osjećajni zaljubljenici u romantiku.

A onda nam ovaj slatki i naivni nesklad, koji čini odliku naše jedinstvene prirode, razbije jedna (ili hiljadu i jedna) koja je sebi dopustila previše, te se svojski prosula pred muškošću tako da je ni najboljim alatima ne bismo mogli sakupiti s poda. Proces prosipanja sebe i raspadanja u sopstvenom padu može se doživjeti višestruko. O onim moralnim prosipanjima svakako ne treba izdvajati puno riječi, jer su sasvim jasna i očigledna i čini mi se da je bespotrebno govoriti o tome koliko nam neobuzdane sunarodnice snižavaju prosjek. Radije mislim na one druge, nesvjesne svoje plitke svijesti, koje nisu uspjele sakriti ni djelić sebe pred muškom figurom. Kada, zapravo, slijedi trenutak u kojem žena pada pred noge muškarca neosjetljiva na sopstveni pad? U kojem momentu pomućenja uma ona dozvoljava da bude birana i analizirana? I da li je u bilo kom momentu svjesna da je prešla granicu samopoštovanja i upala u polje poniznosti?

Mi smo, ako se osvrnemo na feminističku istoriju i uopšte žensku istoriju (šta god to značilo), imale tu posebnu prirodnu notu ženstvenosti i privlačnosti koju smo postizale tajanstvenošću! To je ta riječ koja nas sasvim sigurno čini pobjednicama… makar nas je nekada činila. Biti tajanstvena, neotkrivena sasvim, ujedno dovoljno jasna, a još uvijek jednako misteriozna, sigurna u sopstvenu vrijednost i vjerna, prije svega, svom liku. Možda bi ovo mogla biti najneopipljivija definicija žene za koju znam, ali je uvjerljivo snažna. Od nje smo, čini mi se, vidljivo odstupile onog trenutka kada smo izmijenile definiciju i u nju ubacile primjese svega ostalog, a ponajviše samootkrivanja (i mentalnog i doslovnog, fizičkog). Kao na pokeru, „moderna“ žena odjednom baca sve svoje karte na sto, tako da onaj preko puta nje dobija potpun uvid u ono čime raspolaže. Shvativši da je ne treba dalje istraživati i osvajati (jer je samu sebe istražila kao jednostavnu mapu za djecu), muškarac se okreće na drugu stranu i počinje da igra drugu poker partiju sa onom koja sebe još uvijek nije sasvim ogolila. Ostavljena po strani, razotkrivena žena nastavlja sopstvenu prezentaciju u najgorem mogućem trenutku, uz najprostije moguće tehnike i na najponizniji mogući način – tražeći već davno izgubljenu pažnju.

Onome kojeg je, na svoju žalost i štetu, postavila da bira (umjesto da sebi pripiše tu ulogu), prilazi ponovo spremna da prizna da je gubitnik, ali da je to ne navodi da sebe poštedi daljeg prosipanja. I kada on kaže: “Nisam spreman za vezivanje…”, ona zavapi: “Ali spremna sam na sve da bih bila sa tobom”, nastaje tragični prasak od kojeg se postide one vječito gorde i dostojne poštovanja. A ova druga, i dalje nesvjesna poraza, navaljuje oslanjajući se na muška ramena (jer je svoja izgleda negdje zagubila).

No, u moru onih žena koje zaboravivši da plivaju tonu ka dubinama, isplivavaju one vrijedne doživotnih ljubavnih putovanja. Njima nazdravljam vrlo često, spokojna i ponosna što su dio mog najužeg socijalnog kruga.

U društvu žena koje potvrđuju pravu definiciju,

Bodlerova ljubavnica