Rijaliti život – moderni stub srama

Doba kojem se konstantno prepuštamo (na ovaj ili onaj način) stvara od nas ljubitelje tuđe istine i nijeme posmatrače tuđih navika. Pitanje moderne ere življenja samo se nameće: Da li smo zaista svjesni našeg pasivnog upliva u sva moguća dešavanja koja nas se ne tiču? I da li smo zapravo protiv svoje volje natjerani da svjedočimo o događajima i ljudima koji nam ni po čemu nisu slični?

Ako poželite makar i na pet minuta pogledati regionalne televizijske programe akcenat će sasvim sigurno biti stavljen na aktuelna dešavanja u nekakvim rijaliti show-ima, na besmislene dijaloge, na ludačka mlataranja rukama, na nevjerovatno predočene izlive bijesa, koje bi svaki iole priznat i poštovan psihijatar nazvao ozbiljnom psihozom. Ako se u tom televizijskom metežu prostote i besmislenosti odlučite da ugasite TV i da prelistate elektronske novine, pred vama će se (htjeli vi to ili ne) ponovo pojaviti lutkarska predstava, sa onim istim končanim lutkama sa TV ekrana. Na oči će vam se navući pogrešno skrojeni naslovi koji će u svom opisu nagovještavati sulude radnje ili neshvatljive reakcije na još neshvatljivije akcije, koje bi svakog normalnog čovjeka navele da momentalno napusti medijski svijet.

I nisu problem oni koji okreću glavu pred ljudskim slomom i propadanjem, već oni drugi (čiji se broj množi sa stotinama hiljada), koji u tuđem duševnom slomu vide sopstveni izvor zabave. Zavaljeni u toplini svog fizičkog i hladnoći svog mentalnog postora, sitni paraziti čiji razvoj zavisi od tuđeg prosipanja života, sjede i bulje u rijaliti priču. Nahranjeni ogoljenim ljudskim sudbinama i osakaćenim promišljanjima i postupcima, pronalaze figuru koju porede sa sopstvenom. Ili u tom socijalnom blatu, koje se odnekud prosulo ped kamere, spoznaju smisao života?! Pametne i vrijedne pamćenja životne poruke? Ili skrivene mudrosti reagovanja na život? Nikako sebi da objasnim u kojem dijelu najprizemnijih postupaka nalaze ispunjenje. Da li je to zbog toga što gledanjem u tuđe bolje shvataju i prihvataju sopstven život? Ili je to zbog skrivene čovjekove težnje da konstantno sebe poredi s drugima? Ili je stvar, ipak, još jednostavnija – ljudi vole tuđe propasti više nego sopstvene uspjehe?

Zamislite se na trenutak nad ljudskim umom koji je spremno prihvatio izazov da prospe svoj pogrešno protumačen život pred oči javnosti zarad materijalne nagrade. Jeste li uspjeli da ga zamislite (jer ja odbijam da zamislim)? Tako mentalno i seksualno ogoljen stoji na socijalnoj podlozi, dok kamere-skeneri zalaze ne samo ispod odjeće, već prodiru u kosti. Tako sazdane rijaliti emisije mogle bi dobiti novi naziv, prikladniji svojoj prirodi – medijski stubovi srama. Ko je ikada u istoriji čovječanstva dobrovoljno pristao da ga vežu za stub lancima, a zatim da ga javno linčuju? Istorijski podaci govore da takvi dobrovoljci nikada nisu postojali. A onda se, sasvim iznenada, istorija počela preokretati, izvrtati i sakatiti, te nas je pretvorila u svjedoke (da ne kažem ljubitelje) onih koji su „hrabro“ same sebe smjestili na stubove i vezali, očekujući reakcije javnosti. I javnost reaguje, po prvi put umjesto kamenjem i osudom, aplauzom i smijehom do suza!

I dok umiruju sebe gledajući „realističku“ priču o životu unutar prividno uređenog podruma, iznad glave im stoji nadvijena polica sa knjigama – život stvarniji od namještene stvarnosti, ali izgleda udaljeniji nego ikad. U toj izvrnutoj slici moderne svakodnevice stoji manjina koju čine oni još uvijek trijezni i svjesni da stoje pravo u odnosu na socijalnu šemu podešenu naopačke.

Još uvijek suprotstavljena izvrnutoj socijalnoj slici,

Bodlerova ljubavnica

Studije u inostranstvu – prednost ili “pogrešan korak”?

Postati dio svijeta za mene je oduvijek značilo osloboditi sebe poznatih prostora, otići, doživjeti, iskusiti, naučiti i na kraju kontemplirati ono doživljeno. Sada sam baš u ovoj posljednjoj fazi, fazi kontemplacije (iliti razmatranja i promišljanja) zastala pitajući se: „Jesam li ja to kažnjena što sam u jednom trenutku otišla?“

Pojam odlaska ovdje kod nas ljudi shvataju jednostrano – odlazak za njih uglavnom znači odustajanje od onoga što ti je nebom predodređeno, dakle napuštanje rodnog tla „jer ti se može“. A ja nikada nisam svoje odlaske doživljavala na taj način. Oni su za moj pojam odlaženja oduvijek značili usmjerenje ka boljem, prikladnijem za sebe, dostizanje sklada između „ja“ sada i budućeg „ja“. Bili su to odlasci koji su podrazumijevali isključivo lično usavršavanje. Vođena takvom mišlju upisala sam osnovne studije u Beogradu na Katedri za opštu književnost sa teorijom književnosti ne želeći da upadnem u sistem „biraj: crnogorski ili srpski“, te se s razlogom odlučih za svjetsku (ili opštu) književnost. Nakon osnovnih, započeh master studije u Milanu na Univerzitetu Cattolica del Sacro Cuore baveći se međunarodnim pisanjem scenarija i produkcijom. Bilo je to pravo ostvarenje nekada samo započetih ideja o savremenom pisanju i predstavljanju svoje digitalne priče. Ako sam to ostvaranje mogla doživjeti u Crnoj Gori, odmah mi začepite usta i odbranite svoju zemlju tvrdnjom da sam otišla iako mi je ovdje sve bilo ponuđeno.

Moje ideje i namjere nikada nisu bile protiv mog povratka. Naprotiv. Smisao odlazaka za mene se sastojao u težnji da sakupim spolja sve korisno, sve važno, sve značajno i da se vratim nekada nazad kako bih svom podneblju prenijela iskustvo, znanje i možda prizvala naše kulturne ambicije ili osnažila napredak. Međutim, vrativši se, doživjeh blage nalete državne osude koja se na mene nije obrušila iznenada, naglo i oštro, već se obrušava postupno, sporo ali konstantno, korak po korak sve vrijeme podsjećajući da sam zbog odlaska „kažnjena“. Uvjerena da nisam jedina osjetila blage birokratske osude, pišem u ime svih onih koji su doživjeli makar slično. Nostrifikacija dokumena koja ispod ovog naziva nosi poruku: „Plati dvostruko odobrenje diplome zbog toga što si otišao“, prva je kazna koja me je podsjetila na plaćanje prekršaja u saobraćaju. A onda je, nakon dva mjeseca čekanja da budem ponovo prihvaćena kao ravnopravni akademski građanin, uslijedila nova kazna.

Naime, poštujući pravila o pronalaženju posla i pripravničkom radu prijavih se u Birou za zapošljavanje priloživši sva potrebna dokumenta. No, odmah pri prijemu, moj profil odložiše sa strane uz objašnjenje da ne postoji šifra pod kojom bih mogla biti svrstana s obzirom na to da sa sobom nosim diplome njima nepoznate struke. Kažu: „Morali ste se opredijeliti za neki od jezika, ili crnogorski ili srpski, jer u našoj Prosveti na postoji smjer opšte književnosti…“ Na drugu diplomu odreagovaše ovako: „Pisanje scenarija i produkcija? Tako nešto ne postoji kod nas…“. „Vrijeme je da izmislite“, odgovorih. A onda, nakon sedmicu-dvije dobih svoje novo zvanje, kratko i jasno – filolog! Svesti dvije međunarodne diplome na jednu riječ koja pri tom samo stotim dijelom opisuje vašu struku, dovodi do jednog te istog zaključka: kažnjeni smo od strane sopstvene države zbog toga što smo u jednom trenutku svog mentalnog usmjerenja odlučili otići i usavršiti sebe. Svedeni na šifru koja nas ne predstavlja, ostajemo zarobljeni u sistemu koji nas zapravo nije dokučio.

Ono što ipak ostaje u nama i što nam ne može biti oduzeto, jeste lična prezentacija koja je u ovoj neadekvatno sazdanoj prosvetnoj mašini, jedina mogućnost izlaska iz šifre i kalupa. Oslobođeni od birokratkog sistema koji nas je upravo kaznio za prikupljanje znanja okolo, imamo priliku da se predstavimo živom riječju. Kroz nju iskazujemo sebe, prilažemo pravu diplomu i potvrđujemo besmisao u koji smo morali upasti samo zato što smo odlučili da se vratimo i doprinesemo napretku i edukaciji. Tek sad mi pade na pamet da sam se upravo predstavila i da sam to uspjela da učinim izašavši iz šifre! Izgleda da ima smisla!

Uvjerena u bolje sutra,

Bodlerova ljubavnica

Kako se stvara dobra priča?

Život nas neprestano podsjeća da pripadamo priči. Komičnoj, dosadnoj, pravolinijskoj, nekad tragičnoj, surovoj ili krajnje banalnoj. Poenta je samo jedna – pričamo priče. Konstantno, otkako znamo da postojimo, svjesno ili nesvjesno. Dakle, priča uvijek postoji i teče. Razlika je samo u nama – pripovjedačima. Mi, kao glavni junaci sopstvenih životnih priča, dijelimo doživljaje sa onima oko nas. No, ne zapitamo se često koliko su naše usmene ili pismene priče zanimljive onome koji sluša.

Da li vam se ikada desilo da sa neodoljivom strašću govorite o jučerašnjem događaju dok vaš sagovornik ili šira publika gleda šarenu tapetu iza vaših leđa ili zamišljeno bulji u mrvu kolača koja je upala u čaj? Je li vas ikada taj proces govorenja odveo u neprijatnu situaciju iz koje ste sve vrijeme željeli pobjeći prekinuvši priču? Ili se možda momenat prepričavanja događaja i doživljaja prekinuo miješanjem sagovornika rečenicom: „A slušaj šta se meni desilo!“? Priznajmo, svima nam se to makar jednom dogodilo. Makar dva puta… Makar deset…

Catchy početak

Srž ovog svakodnevnog problema nalazi se podjednako i u nama kao naratorima i u publici s kojom dijelimo priču. No, da bismo izmijenili prirodu slušalaca odnosno čitalaca, potrebno je izmijeniti sopstveni pristup priči. Početna rečenica ili zanimljiv naslov (ukoliko pišemo) ključni su korak ka dobrom prijemu sadržaja. Zato se početak pripovijedanja (bilo da je ono formalno ili sasvim neformalno, kolokvijalno) smatra presudnim momentom u kojem ćete ili pridobiti slušaoca ili ga već na prvom koraku izgubiti. „Sinoć kad sam legla da spavam sanjala sam ružan san, moram ti ga prepričati do detalja…“, rečenica je od koje mnogi slušaoci odustaju odmah (osim ako se u nekom dijelu priče ne pominju kao glavni akteri). Ako bismo istu priču o snu započeli ovako: „Otkako sam se probudila, ne prestajem da mislim na slike iz sinoćnjeg sna koje mora da nešto znače. Zanima me kako bi ih ti doživjela/doživio“, naveli bismo sagovornika da postane dio priče u kojoj ranije nije učestvovao.

Održati pažnju

Novi problem leži u onoj priči koja „nema kraja“. Koliko god bio savršeno osmišljen početak, mogao bi biti sasvim zaboravljen ukoliko se govorenje oduži toliko da se zaboravi i na šta se odnosilo. Svaki slušalac kao i čitalac ima granicu svog slušalačkog/čitalačkog strpljenja. Pažnja vremenom opada, koncentracija se preusmjerava na sekundarne pojave (poruku na Instagramu koja je upravo stigla, psa koji neumorno laje, dijete koje je oborilo čašu), a mi, pripovjedači, ostajemo publika samima sebi. Taktika pričanja sastoji se u tome da zamišljeni sadržaj bude jasan, privlačan, koncizan i sažet kao onaj koji biste predstavili potencijalnom poslodavcu koji će kroz koju sekundu izaći iz lifta u kojem ste se slučano susreli (čuveni elevator pitch).

Ton i stav

Držanje prilikom saopštavanja novosti, boja glasa kao i mimika umnogome doprinose utisku koji ćete ostaviti na slušaoce. Ukoliko se zavalite u fotelju glave pognute toliko da ostali pomisle da govorite sa samim sobom, nećete doživjeti pripovjedački uspijeh. Obamrli s rukom na ustima, odaćete utisak da ni sami niste naročito zainteresovani za sopstvenu priču, a govor bez cilja ne zadovoljava nijednu stranu. Bezizražajnošću lica učinićete i propovijedanje prozirnim.

Poenta ispričanog

Na kraju kratke balade, logičan slijed traži svoj zaključak. To, naravno, ne znači da je potrebno drugarici preko puta reći: „A sad ide zaključak svega…“. On kao poslednji korak dolazi sam od sebe, jer valjda ste imali u vidu cilj pokretanja priče? Može se odnositi na sopstveno mišljenje o ispričanom, može se pretvoriti u poređenje sa nekom prethodnom sličnom situacijom ili se pojavljuje u obliku savjeta onome koji sluša, a koji se sa takvom pričom nikada ranije nije susreo. U nekim pričama poslednji korak pretvara se u analizu izrečenog i otvara neke nove teme ili razvija zdravu debatu.

Taktike su izmišljene za sve vrste životnih procesa, pa je tako i pripovijedanje postalo nauka koja zahtijeva svoja pravila. Ona se mogu korigovati i dopunjavati (u zavisnosti od ozbiljnosti sadržaja i vrste pripovijedanja), kako bi smisleno pričanje nadjačalo praznu ćutnju. No, nikako ne treba smetnuti s uma činjenicu da su sadržajne tišine nekada bolji prostori od praznih priča bez početka i kraja.

Sa željom da vas učini boljim naratorima,

Bodlerova ljubavnica

Književna apokalipsa

 

Pišući, pitam se… Pitajući se, pišem… I zamišljam, i čudim se, i razmišljam, i u nevjerici nagađam, i u neskladu preispitujem neobjašnjivo, i u neobjašnjivom opet, zatečena, tražim nekakav sklad… a kakav sklad, pade mi opet na pamet, može postojati u činjenici da neku tamo knjigu piše i VEĆ izdaje neki tamo građanin sa završenom nekom tamo srednjom školom i nikakvim budućim pozivom, nikakvim talentom i nikakvim filološkim, filozofskim, pravnim ili kojim već obrazovanjem? I dok se ja, diplomirani profesor Svjetske književnosti, pitam, neki tamo ko predstavlja neko tamo uredništvo, sa nekim tamo prosječnim brojem izdatih knjiga u mjesecu, već izdaje knjigu ovog mog „nekog tamo građanina“.

Jesu li moje nedovršene i zbrkane misli uspjele uopšte na papiru dovršiti pitanja? Ako jesu, onda vjerujem da moram razjasniti sopstvenu upitanost izniklu iznenada iz mog nemirnog neba. Zamislite momenat u kojem priznati stomatolog saznaje da mu komšija, inače, po zanimanju, recimo, bravar, otvara stomatološu ordinaciju. Odlučio građanin da se odjednom pozabavi (umjesto bravom) čovjekovom vilicom. Jeste li zamislili? Ili ne možete ni da zamislite takav slučaj? E sada tu sličnu zamisao premjestimo na polje pisanja. Ne plašim se pisanja. Ono, doduše, zna biti vrlo opasno i opako ukoliko ne znate rukovati takvom tehnikom. Učili su me, negdje tamo gdje diploma ima sertifikat, da znam da se rasplinem u pisanju, a da ipak ne pretjeram sa sopstvenim emocijama, sve dok, naravno, kritikujem ili analiziram.

No, nisu me naučili da kontrolišem svoju olovku onda kada raspravljam sama sa sobom (jer u bīti ne mogu raspravljati o književnom djelu koje nije književno djelo sa piscem koji nije pisac). Ili nisu mislili da ću takvu suludu raspravu ikad započeti. Al eto mene, s olovkom, zatečena ljudskom glupošću ili bezobraštinom – raspravljam.  I dok ja tako vodim raspravu, neka tamo izdavačka kuća štampa neku tamo knjigu „nekog tamo građanina“. Ne plašim se, dakle, pisanja. Da budem još preciznija, ne plašim se ja sopstvenog pisanja, pa ni pisanja onog koji zna šta piše, kome piše, zašto piše. Plašim se onoga koji ne zna ništa od svega, a ponajmanje da piše uopšte. Plašim se, ne za sebe (taj moje pisanje ne može ugroziti ni rukopisom, ni mislima, ni riječju). Plašim se za druge, za one koji do rukopisa iz neznanja mogu doći, pa ga strpati u sebe kao što se nekontrolisano trpaju medena srca. Takve čitaoce bih strogo savjetovala da takvo štivo prije svega i povrh svega strpaju doslovno u usta i dobro sažvaću, pa poslije isprazne crijeva onako kako to čine poslije medenih srca. Nakon toga, odgovorno tvrdim, neće biti neželjenih dejstava. Ali ukoliko se sa knjigom sličnom knjizi ovog mog „nekog tamo građanina“ susretnu oči u oči, plašim se da će čovječanstvo doživjeti udar iz kosmosa koji niko ne bi mogao nazvati preporodom, već književnom apokalipsom, obrazovnim potonućem ravnim biblijskom potopu. A znamo, čini mi se, šta je nakon potopa Noe ugledao – samo vodu, samu pustoš.

Dragi moji trezveni građani i građanke (u vašu trezvenost i zdravu pamet još uvijek vjerujem, mada, iskreno, ne znam s kojim razlogom), ne mislite da sam protiv ideje da se piše! Pišite, građani i građanke, ali u svojim intimnim dnevnicima za koje ste uvjereni da nikada neće biti izdati! Pišite i oslobađajte misli (jer to je zdravoj glavi neophodno), a prepustite izdavanje onima čije su misli toliko savršeno složene u književnu nit, da prosto kosmički poredak teži da budu izdate i čitane na svim jezicima svijeta. Takvi rijetki „umni primjerci“  nalaze se u zgradama priznatih fakulteta, jer tamo uče da svoj književni talenat spoje sa zdravim mislima i originalnim idejama. Njih, dragi građani i građanke, nećemo naći na ulici, gdje bezvoljno čak i žvaku žvaću, gdje se nevješto bore muvu s nosa da sklone ili da otresu korice masnog bureka sa nove Armani jakne… Ne tražite ih tuda!

Vjerujem da ne bi imalo smisla obraćati se sada mom „nekom tamo građaninu“ i njemu sličnima, jer mi moji književni instikti govore da se ne bismo razumjeli. Ali smatram da svoje obraćanje u ovom trenutku mogu usmjeriti još samo prema tim silnim izdavačkim kućama osakaćenim (već odavno) nesrećno sklopljenim knjigama. Dakle, oronule izdavačke kuće, ne dozvolite, na kraju, da vam loše knjige rasture i posljednje ploče, jer od vas, drage moje, neće ostati ni ruševine. Birajte, najzad, dobro skrojene rečenice, dobre pasuse, pa na kraju dobra poglavlja, dobre ideje i dobre škole, a cijepajte neriječi, nerečenice, neknjige! Cijepajte ih ili ih kao moji trezveni građani i građanke, prosto gutajte, ali doslovno! Pregrizite ih i oslobodite ih se kasnije u toaletu za sva vremena!

I dok ovo dobrodušno savjetujem, napominjem, po ko zna koji put, da neka tamo izdavačka kuća već štampa neku tamo neknjigu, možda baš onog mog „nekog tamo građanina“. A možda je i ne štampa, možda je, uz malo pameti i sreće, ipak samo žvaće.

Optimistički nastrojena,

Bodlerova ljubavnica

Nevjerni vjernici

Čitavo svoje djetinjstvo provela sam vjerujući u Djeda Mraza (kao i sva ostala djeca). Pubertetske dane ispunjavala sam vjerom u naivne ljubavi i snagu zaljubljivanja. Tek u adolescenciji sjetila sam se da postoji još nešto u šta bi možda „valjalo“ povjerovati… nego ni dan danas nisam načisto s tim šta je dovoljno istrajno da bi se u to vjerovalo. Bog i sve što božanstvo podrazumijeva – neiscrpna tema vjernika, poklonika tanscedentnog, onih zadojenih snagom koja svoje obistinjenje nikako da pokaže…

Najveći broj vjerski obojenih knjiga pročitala sam tokom studija, najsnažnije ispoljene božanske teme mislima su bile dostupne četiri godine, najistaknjitiji vjerski motivi, riječi i duhovna djelanja, prikazanja, reinkarnacije… Sve sam spojila u jedno i zapitala sebe: „Ako neko na tebe saspe kamenje, da li ćeš uzvratiti hlebom?“. Moj odgovor ne bi zadovoljio poštovaoce Starog Zavjeta… Bibliju (čiji sam svijet upoznavala tokom čitavog jednog semestra) od početka sam počela da doživljavam isključivo kao umjetničko djelo, kao sklad duhovne atmosfere i moćnih riječi, nevjerovatan spoj duhovnog čovjeka s onim zemaljskim, svijet za sebe, stvaran u književnosti i nestvaran izvan nje… malo li je?

Čovjek ne bi dostigao potpunost ako makar jednom za života sebe nije postavio u odnosu prema vjeri. Nekome je dovoljno da jednom promisli čemu pripada, nekome ni decenije ne daju odgovor. Ja sam negdje između te dvije vremenske razdaljine shvatila da nisam vjernik. Do tog saznanja doveo me je književni susret sa dva najoriginalnija junaka svjetske književnosti – Braćom Karamazovima, Ivanom i Aljošom. Na Ivanovo pitanje da li mučitelja nesrećnog dječaka kojeg su rastrgli gazdini hrtovi treba kazniti smrću, Aljoša je odgovoro potvrdno. Na pitanje da li bi mogao sagraditi Raj utemeljen na suzi jednog djeteta, Aljoša odgovara negativno. Tako se, gle čuda, onaj koji vjeruje u dobrotu bližnjeg odlučuje na ubistvo a pri tom odbija da žrtvuje bližnjeg zarad formiranja vječitog blaženstva. Eto, dakle, bezvjerja u vjeri jednog od najduhovnijih junaka.

I tako podučena krajnjom istinom koja je za moj pojam vjerovanja od prvog trenutka bila na Ivanovoj strani, počela sam da uočavam da svijet oko nas funkcioniše na principu „vjeruj jer tako treba.“ I dok pored mene prolaze sveštenici u mantijama trljajući rukom od hrane masne brade, shvatam koliko je moje nevjerovanje snažnije od njihovog „vjerovanja“. Udobno smješteni u svom crnom oklopu bube koja bježi od vlage, slušaju ispovjesti onih koji, ohrabreni “nebeskom silom”, dolaze da se mole, ispovijede, razgolite duševnu istinu. Tako obnovljeni naivnom ljudskom ispovješću snažnije uživaju u tjelesnim zadovoljstvima kojih se njihovo božanstvo odreklo još na Golgoti.

Pravda postoji, ali je ne dijele niti ljudi niti božanstvo. Ona je naša sopstvena i jedinstvena i dio je samo našeg unutrašnjeg bića. Vjera u sebe i u svoje postojanje jedina je razumna ljudska religija. No, kada bi mase shvatile da se istina nalazi baš u ovoj činjenici, svako bi radio ono što mu se prohjte. Vjera je osmišljena upravo zbog toga i njen jedini i osnovni cilj je skladna manipulacija masama, koje bi podivljale ukoliko bi spoznale da pravdu ipak ne dijeli nebo već nekakav prirodni poredak od kojeg smo sazdani. I prije nego što se ne složite sa mnom, prije nego što me “razapnete”, ili prije nego objavite čuvenu sliku ispred Ostroga (jer je Bog jasno stavio do znanja: ako je ne objavite neće vas prihvatiti među vjernike), zapitajte sebe ono na šta sam ja odavno dala odgovor: “Da li biste hlebom išli na onog koji vas je upravo pogodio kamenom? Da li biste mogli reći da nismo svjedoci nevine ljudske patnje, nezasluženog bola i da li biste baš svaku tragediju svjetskih razmjera smjeli opravdati predstavom o “božijem iskušenju”?

Uz duboko poštovanje vašeg vjerskog nasljeđa,

Bodlerova ljubavnica

Naša mala umjetnička utopija

 

Jedan od najčudnijih ljudskih fenomena koji su ozbiljno narušili kvalitet savremenog doba jesu riječi. I to one koje se najnemilosrdnije umetnu gdje god se pojavi slobodan prostor. Jedna od tih riječi koja posebno zabrinjava jeste riječ umjetnost. Ona po svojoj prirodi i porijeklu nosi originalno vanvremensko značenje. Ali sve mi se čini da je u današnje doba počela da gubi svoj prvobitni smisao.

Juče sam „imala čast“ da po prvi put u životu upoznam djevojku koja je svoje životno i profesionalno zvanje predstavila kao make-up art, a sebe kao make-up artist-a. Nisam izdržala da ne pitam šta posao podrazumijeva. Ona je, zbunjena mojim očigledno suvišnim pitanjem, odgovorila: „Pa šminkam i radim nokte i to…“. „A, dakle šminkerka, kozmetičarka… Sad sam shvatila šta si željela da kažeš“, odgovorila sam uz blagi smiješak. Klimnula je glavom dok joj je tup pogled kružio svuda po mom licu tražeći u njemu obrazloženje mog nastupa. Da dovršim ovaj momenat, obrazloženje joj nisam pružila. Nikako ne razumijem koja je poenta videa koji predstavlja šminkerku koja pokazuje kako se uređuje za noćni izlazak? Stavlja karmin na usta… Wooow… koje otkriće! A ja sve vrijeme mislila da se karmin stavlja na čelo! Svaka čast za visokorangiranu umjetnicu novog doba!

Nakon ovog, za mene, potresnog saznanja da umjetnikom danas može biti nazvan svaki površni zanatlija, postala sam svjedok još jednog neprijatnog susreta. Ovog puta preko TV ekrana susrela sam se sa jednom od onih pjevačica fizički i mentalno neugledno sazdanih, koja je upravo pred kamerama voditelja ispravljala uvjeravajući ga da je estradna umjetnica, nikako samo pjevačica (vjerovatno joj je to zvučalo prejednostavno za tako komplikovanu ličnost kao što je ona). Ugasila sam TV. Klik i gotovo je. Ili ipak nije… Bila sam sebi zahvalna što sam se lišila vizuelne predstave ličnosti, ali nisam mogla izbiti iz glave njena preambiciozna uvjerenja. Pomislih, estradna sasvim sigurno (kao na primjer: estradna karikatura, estradna varka ili možda estradna cirkuska pojava…), ali nikako umjetnica.

Usudih se potom da preslišam sebe ponovo – tradicionalna estetika koja i dan danas važi, podijelila je  umjetnost na osam vrsta: književnost, muziku, pozorište, slikarstvo, vajarstvo, arhitekturu, ples i film. Izgleda da mjesta za izmišljene „umjetnosti“ još uvijek nisu oslobođena niti pridodata. Dakle, NE POSTOJE. I uvjerena sam da bi ove umjetnosti vrištale na glas kada bi samo znale da iskazuju očaj, kada bi mogle biti svjesne šta sve pokušava da im se umiješa u savršen umjetnički koncept. Zamišljam kako bi izgledalo kada bi „hair artist“ upao u ovu svjetsku megalomansku podjelu ili kada bi se „make-up artist“ našao na ovoj listi priznatih umjetnosti. Kako bismo nazvali devetu umjetnost? Šminkeraj? Ili desetu? Stilizovanje dlaka? Ili jedanaestu? Estradni krici?

Poenta, koju jasno razumiju oni koji se u ove vrste nepriznatih umjetničkih pravaca nisu upustili, glasi: “Ko se „umijećem“ trpa tamo gdje nije prozvan niti priznat, biće javno ismijan.“ Ili poslovicu možemo formulisati ovako: „Ko ne prihvati razliku između umjetnika i površnog zanatlije, zauvijek ostaje u oblasti zanata.“ Ili ovako: „Kompleksi zanatlije često su direktno proporcionalni veličini pravog umjetnika.“

Zanatlije, šišajte, šminkajte, vičite – to je vaš poziv. Umjetnost je sakralno mjesto koje ne prima nenadahnute.

Širok osmijeh i srdačan pozdrav,

Bodlerova ljubavnica