Promocija knjige dr Nele Sršen “Rak na duši”

Nela Srsen

Knjigu koja je pred nama usuđujem se nazvati emotivnom autobiografijom, ali I skladno sazdanom zbirkom životnih priča koje su se neopipljivom sudbinom susrele s autorkom I postale ono o čemu mislimo svakim svojim udahom – život!

U Predgovoru za svoju knjigu dr Sršen I sama naglašava da koncept i namjera njenog pisanja I obraćanja nije kreranje vodiča ili priručnika kroz mudrost življenja, već smislena životna istina o percepciji života, boli koju sa sobom nosi, ali I spokoja koji se postiže pronalaskom lične harmonije. A spoznaja sopstvene unutrašnjosti I njene iskonske energije sastoji se u otkrivanju svog Boga. Kažem svog (Boga), jer svako od nas vjerovanje ili nevjerovanje u religije percipira kroz sebe sama, ali to nikada I nikako ne znači da svojim duhom ne pripadamo univerzumu i njegovoj neobjašnjivoj transcedentnosti.

Da je život borba I postojanje usred neprilika, iskušenja, emotivnih lomova – toga smo, čini mi se, svjesni. Ali zaboravljamo svoju ključnu ulogu u njemu. Zaboravljamo, dakle, da smo u svom životu upravo mi protagonisti. Kao takvi ostvarujemo prirodno pravo da se posvetimo onome što nam je univerzumom dato, da njegujemo zdravu misao, hranimo ljubav I množimo njenu snagu, jer samo tako gajena, smatra autorka knjige, ljubav nam se vraća I oplemenjuje duh, a oplemenjenom duhu odgovara zdravo tijelo.

Uvjerena da um vlada našim tijelom, dr Sršen svjedoči da bolest bilo kojeg organa nije poremećaj odvojen od ostatka tijela, već umnogome zavisi od misli I mozga kao zvora iz kojeg potiču. Tako složeno sazdana individua u formi čovjeka počiva na dva sasvim različita stanovišta: na eksperimentalnoj nauci kao što je hemija koja nas posmatra kao posljedicu I proizvod hemijskih akcija I reakcija, I na onom drugom, filozofskom stanovištu, koje je negdje u nama pronašlo DUŠU! Pronašavši sebe u tom dualizmu “um-tijelo” spoznali smo svoju autentičnu složenost. Nju najprikladnije analizira grana medicine nazvana psihoneuroimunologija, proučavajući vezu između tjelesnog (some) I psihološkog (psihe) kojoj dr Sršen poklanja svu svoju pažnju.

Onog trenutka kada narušimo tu osjetljivu vezu između duha, duše I tijela, postavili smo sebe u rizični moment u kojem ćelije našeg tijela postaju ozbiljno ugrožene. Pozivajući se na studiju kontroverznog doktora Hamera, koji se jedini usudio da ispita ulogu mozga kao medijatora između psihe I oboljelog organa, autorka nas podsjeća na stanje stresa kao najuticajniju podlogu za narušavanje vitalne čovjekove ravnoteže.

Posvetivši pažnju posebnom ogranku genetike, epigenetici, dr Sršen razara granice između suve medicine I života kao postojanja sada I ovdje, te insistira na značaju I ulozi životnog okruženja kojem smo se nesvjesno prepustili, a koje oformljeno na ovaj ili onaj naćin, kontroliše naše gene. No, problematika cjelokupnog procesa akcije iz vana I reakcije iz unutrašnjosti smještena je u percepciji odnosno u načinu na koji prihvatamo I analiziramo životna dešavanja. I baš tu, u tom polju između mozga I tijela, sredine I gena, eksperimentalnosti I duhovnosti, počiva tajna koja želi biti otkrivena – imamo moć uzdići sopstvo u najviše ljudske mogućnosti I to samo onda kada konačno uskladimo snagu misli, pokretačku energiju I trezvenost duha I spoznamo smisao čiste ravnoteže.

Možda nam se nekada moglo desiti da pomislimo da medicina kao konvencionalni pristup I način liječenja pacijenata odbacuje sve ostale, alternativne pristupe terapiji, ali autorka knjige “Rak na duši” svojim profesionalnim I krajnje ljudskim stavovima razara stare tvrdnje predstavljajući nam eksplicitno različite varijante liječenja, od onih opšte prihvaćenih kao što je hirurgija I hemoterapija, do onih drugih koje, bez laboratorijskih analiza, nemaju status priznatog lijeka.

Ako vratimo istoriju medicine unazad, ako se prisjetimo njene tradicionalne postavke u kojoj prihvata Njutnovu materijalizaciju univerzuma I Dekartovu odvojenost duha od tijela, I ako se potom zapitamo šta joj nedostaje , odgovor jasan I glasan, pronaći ćemo upravo u knjizi dr Sršen – kvantna medicina, odnosno postojanje kvantnog univerzuma koji ujedinjuje tjelesno I duhovno, jer jedino u tom spoju može opstati čovjek kao energija. Sada smo bliži kompletnosti medicine koja, ovako zamišljena, za cilj bira proučavanje dubine energetske anatomije ljudskog tijela, dakle, vitalne energije.

I možda ova cjelokupna tematika obogaćena humanistikom I ne bi imala svu svoju snagu smisla, da pred nama na stoji žena od počasti, borac za sebe I druge, I na kraju pobjednik nad sasvim ličnom borbom koju je vodila sa smrću. Tog božićnog dana 1994. Godine, u Nurnbergu, dr Nela Sršen iskusila je sopstveno bezbolno lebdenje svog tada izmučenog tijela nad svim stvarima I bićima koja su se tada nalazila u operacionoj sali. Spoznavši tada suštinsko značenje autentične autoskopije stekla je moć da govori kroz duhovnost. Probuđeno biće iz stanja bliske smrti (near death experience), progovara spoznajom pravog zadovoljstva kroz tvrdnju – “živi I budi”! Dakle, postoji!

Iako smo čitajući knjigu “Rak na duši” vječito na neobičnoj granici između materijalizovanog tijela koje trpi I obolijeva, I spiritualnosti koju pružaju nada I vjerovanje, zapravo se nesvjesno, a skladno približavamo onome što je dr Sršen davno razumjela – mi smo na sredini medicinske etike I njene duhovnosti I humanizacije. Upravo upoznajemo doktorku koja se u svoj svojoj ljudskosti opire robotizaciji svoje profesije I dužnosti, jer I dalje u sebi prvenstveno vidi humano biće smješteno baš tamo gdje je I njen pacijent – na filozofskom putu života I umiranja. Napisana srcem kroz koje progovara čista osnažena duša, knjiga dr Nele Sršen podsjeća sve nas, male ljude, sitna čovjekolika zrna pod nebeskim svodom, da traganje za Bogom prestaje onog trenutka kada shvatimo da ga čuvamo u sebi I da ga svako od nas ima u duši. Spoznavši našu suštinu, nikada sigurniji u sopstvenu harmoniju, prilazimo ogledalu. U njemu uočavamo svoje voljeno tijelo, grlimo ga, jer ono jedino potvrđuje materijalizaciju našeg bića. I eto nas, zdrave misli, zdravog tijela, zdrave ljubavi – dakle, postojimo!

Advertisements

Ko mi to sjedi na ramenima?

conscience_satan_angel

Skoro svakog dana desi mi se ono što u kolokvijalnom govoru volimo nazvati „pomračenje uma“. Za moj pojam pomračenja to znači momenat u kojem se blisko susrećem sa svoje dvije jednako obistinjene ličnosti: sa onom krajnje ljudskom i sa onom drugom koja se uvijek graniči sa animalnom da ne kažem đavolski sazdanom.

Da bih sasvim dogovorila na izazove i očekivanja tematike, mislim da uvod u ovaj tekst zaslužuje svoj literarni nastavak iliti književno približavanje onome što će u predočenom slučaju “podvojene ličnosti” biti ključan motiv – Mefisto! E baš taj! A da bih objasnila njegovu pojavu i značenje biće potrebno da se dotaknem izvora njegove kreacije – Geteovog duhovnog svijeta. *(Dio teksta koji metnuh u zagrade zapravo je putokaz onima koji svoju naviku o nečitanju njeguju od srednje škole, a koji opet, iz sebi nepoznatih razloga ili čiste ljudske znatiželje provire u tekstove koje pišem, dakle, evo uputstva za dalji dio teksta: Mefisto kao književna i životna figura datira iz XIX vijeka, iz vremena kada ga je iz dugovjekovne hriščanske simbolike oživio Gete u svom dramskom spjevu “Faust”. On, dakle Mefisto, predstavljen kao klasično oličenje đavola u hrišćanskom smislu, nudi đavolji ugovor – “dajem ti moć znanja i vladavine nad životom, a ti meni poklanjaš dušu.”)

Nakon kratkog osviježenja književnih motiva i književne istorije na kojoj počivaju sve teme današnjice, usuđujem se da kažem da nam ramena nikada nisu oslobođena tereta. Čak i onda kada ne vidimo (a ponekad se može desiti i da progledamo) na njima uvijek sjede dvije međusobno suprotstavljene figure. Na jednoj strani smjestio se (vjernici vole reći) anđeo, a na drugoj, kao protivteža dobrom, sjedi Mefisto (iliti skriveni vrag). I obojica, tako ušuškani negdje između ivice ramena i ušiju, učestvuju u našim odlukama, bude zaspale ideje, mijenjaju stavove i smjerove misli, navode na nepoznata prostranstva, šapuću i viču, grebu i grizu, otimaju i nude… A ta vaga na koju su oslonjeni obojica, na kojoj odmjeravaju svoje težine, na kojoj se klate i odnose prevagu kako koji i kako u kom trenutku – ta misaona vaga, dakle smo mi, s glavom na sredini, tačno između naše dvije krajnosti.

Sasvim je moguće da sam pretjerano slikovito opisala samo obične sile dobra i zla (pa bi oni neupoznati sa Geteom i “Faustom” mogli pomisliti da sam ih u ogledalu stvarno vidjela kako se klate na ramenima), pa ipak vjerujem da su one, samo opisane ili u potpunosti doživljene, najozbiljniji učesnici u biranju životnog puta. I ima tu mnogo više Mefistovog i mnogo ozbiljnijeg anđeoskog od onoga što možemo prisvojiti kao isključivo naše. Ima u tome onog demonskog što vuče u osudu prije nego što tamo zakoračimo, a ima ponegdje i onog čisto blagorodnog što oplemenjuje ljudskost i postavlja jaz između čovjeka i zvijeri. A problematika ovako jasno postavljenih granica, koja izdaleka djeluje lako savladiva, zapravo leži u odolijevanju! Ajde, probaj da odoliš svaki put kada ti se zamaskirani Mefisto zavodnik objesi o vrat i probaj da ostaneš gluv na melodičnost anđeoskog glasa kada je potrebno biti krajnje surov, a ne naivan.

Iako je porazno, važno je prihvatiti da nismo jednolični, pa ni dvolični, jer sve prilike ukazuju na našu prirodnu troličnost u kojoj učestvujemo stalno i uvijek mi: anđeoski mi, đavolji mi ili ponekad sami mi oslobođeni figurativnih glasova.

Bodlerova ljubavnica

Insta(nt)gram

hypnosis-4041582_1920

(zahvalna prijatelju na nesvjesno predloženoj tematici)

Jutros mi se naročito žurilo da ispijem kafu u roku od dva minuta. To sam učinila hitro kako bih ubrzala početak jutarnjeg sastanka u firmi. A sve to opet imalo je uske veze sa daljim dnevnim planovima koje sam slikovito smjetila u nekakve šarene kocke svoje svijesti kako bih ih po bojama najbolje zapamtila. Da, kafa je bila toliko vruća da sam zaboravila i kojeg je ukusa.  Prelistala sam elektronske novine (neka gadna navika koje ne znam da se otarasim) i uzela zalogaj onoga što sam nekad nazivala opuštajućim doručkom. Preletjeh preko pješačke zone čiju sam svrhu jutros vidjela jedino u mogućnosti da se preko nje dobacim do odredišta. I onda opet hitro među ljude, u sred banalnih razgovora, među kratke pozdrave, još kraća zastajanja, sitne riječi i žustre zaključke. Uletjeh u svijet od trenutka, u instant zonu ljudskog (ne)komfora, u brzi krug čije smo obrtaje prestali da brojimo.

I tek sada zastah i vratih se napočetak, na momenat kada sam jutros popila kafu. S obzirom da u sjećanju nisam uspjela da zarobim taj trenutak uživanja u kakao aromi, uzeh novu. Još uvijek sjedim i ispijam je. Vjerujem da je prošao čitav sat otkako sam je uzela sa kafemata. I sada konačno istinski spoznajem trenutak koji sam ranije svela na instant događaj, instant doživljaj, instant životni ritam. Tako (na kratko) osviješćena pitala sam se: „Da li smo zaista svaki trenutak našeg bića sveli na mehanizam štoperice koja u našem slučaju zapišti onda kada se pretjerano prepustimo trenutku? I da li smo, podešeni na instant mode, obesmislili važnost svakog trenutaka?“

A ako se zamislimo i zarobimo misli pitanjem: „Gdje žurim?“ odgovor bi, vjerujem, mogao da zaprepasti i nas same. Žurim, dakle, kako bih što prije svoje obaveze i planove nazvao/la svršenima, žurim takođe i dok preko google-a istražujem kako se pravi najbolji kolač od jabuka, žurim i dok uživam u društvu najdražih, jer postajem nestrpljiv/a kada usporimo misli, žurim svakako i onda kada gledam film, jer očekujem da uskoro skapiram kraj, žurim dok hodam jer želim oboriti rekord između početka i odredišta, žurim dok se smijem, jer mi se čini da ću, ukoliko nastavim, sagovorniku izgledati neozbiljno, i onda tako u žurbi instagram pričom podsjećam ostale da u svojoj ličnoj žurbi brzim pokretima palca prelistaju moj insta curriculum vitae.

U haosu koji je formirala naša novostvorena savremena žurba tražimo sve i na brzinu, volimo sve al na brzinu, uočavamo sve al na brzinu, upoznajemo sve al na brzinu… i u sred brzopletosti koju smo stvorili sami, usljed instant dostupnosti svega što zamislimo, poprimamo robotsku formu, a da nje ne postajemo svjesni. Jer, znate, roboti ne znaju da postoje. I tako, nesvjesni da upravo sada i u ovom trenutku postojimo i da u sljedećem ovaj sadašnji trenutak postaje prošli, gubimo prostor od značaja i prelazimo u instant prostor, obesmišljen upravo zbog svoje brzine. Zaboravljamo na avanturu traganja, na smisao zastajanja, na ljepotu dugog posmatranja, na kosmičke priče o prapočetku, na putovanja koja traju čak i dok stojimo u mjestu…

Ako bih sada imala mogućnost da počnem dan od jutrošnjeg trenutka, scenario bi bio dosta izmijenjen, počeviši od one vrele kafe koje sam se sjetila jedino zbog toga što me je opekla, a ne zbog toga što me je mirisom podsjetila na trenutak koji volim i kojem se iznova vraćam. Poslovni sastanak (samo donekle planski vođen) trajao bi onoliko koliko nam dopuste zajedničke ideje i inspirativni ciljevi. Put koji volim da pređem pješke možda bi dobio ulogu mjesta koje mi iznova otkriva nove uglove gledanja. I možda bih baš tada zastala i slikala panoramu, a da je nakon bilježenja kamerom nikada ne podijelim sa instant svijetom.

U neprestanom otimanju od instant života,

Bodlerova ljubavnica

Bez prepreke na usnama

o-5-TIMES-TO-SHUT-UP-facebook

Kolika je razlika između govorenja i ćutanja i da li su oba verbalno-neverbalna procesa jednako učinkovita?

Možda problematika oba tipa ispoljavanja sebe nude neku vrstu ispunjenja, i možda njihova eventualna prikladnost zavisi od trenutka. Ako me pitate u koji tip vrijednovanja riječi radije vjerujem, odgovoriću da se i dalje silovito držim govorenja! I čini mi se da ono još uvijek jasnije predstavlja stavove od čiste tišine koju su usne stisle i ne daju joj da se pretvori u riječ.

Često nailazimo na stavove velikih pisaca i mislilaca (u čiju veličinu i vrijednost zaista vjerujem, bez imalo ironije) koji su iza sebe ostavili skupocjene misli pune ćutanja. Kažu da se ono (ćutanje) nekada više isplati od verbalnog iznošenja stavova i da često više govorimo dok ćutimo, dok pred sagovornicima ostajemo tiho mistični i zagonetni. Je li to, zapravo, trenutak u kojem spoznajemo da smo previše već rekli ili je to samo dugoočeivani momenat sazrijevanja i prevazilaženja verbalnog u čast neverbalnog prenosa mišljenja? Valjda bi tačan odgovor mogao biti negdje između ove dvije pretpostavke…

I sve bi to, nekako, i moglo da se sažme u smisleni zaključak da se u praksi ne dešava nešto sasvim drugo. Sagovornici ne razumiju ćutanje! Ili još istinitije: sagovornici ne znaju šta vaše ćutanje znači. Naviknuti na riječi (sa ili bez značenja, sasvim im je nevažno), radije cijene pričanje (makar i u prazno) od skupocjenosti neizgovorenih riječi. Zaljubljeni u bukvalne prevode misli, zalažu se za nekakav bukvalizam, a da toga nisu naročito svjesni, te ih s pravom možemo osloviti terminom „bukvalisti“, kojima neizrečeno znači nedomišljeno ili prosto nevažno.  Uskog duha i sitne percepcije, imaju taj socijalno plitki običaj da odbijaju da shvate i razumiju sve što nije izgovoreno (ponekad osim govora zahtijevaju i crtanje). A i, kada se podrobnije pozabavimo tematikom, možemo ustanoviti da se vrijeme nove ere znatno razlikuje od one ranije u kojoj su tvrdili da se ćutanje nekada više vrijednuje od ispričanog. Tada je takva konstatacija možda bila dobra vodilja čim je preživjela u formi raznih citata sve do danas. Ali šta je sa našim „modernim“ dobom? Nastupaju nova shvatanja tišine (nimalo prijatna onima koji su je sve do sada zastupali), koja od ljubitelja neizgovorenog traže da se oglasi kako ne bi ostao nedorečen. Jer ako ćutiš, onda si nedorečen, a ako si nedorečen onda ne znaš, a ako ne znaš onda si glup…? (tako nekako izgleda socijalna hijerarhija uz koju pričalice lakše doživljavaju one koji ćute).

Na kraju konca, zar onima koji spoznaju snagu ćutanja može predstavljati poteškoću da povremeno obore niski horizont sagovornikovog očekivanja? Ama baš nikakve poteškoće tu ne može biti. Stoga, i dalje vjerujem da se riječima lome nedovitljivi, da se govorom ispoljava misaona hrabrost, da se verbalnim dijelom ličnosti i dalje jasno postavlja granica između onih koji cijene značajne tišine, ali koji imaju šta da kažu i onih drugih koji su stvoreni u ulozi polu-slušalaca (kažem polu, jer vjerujem da polu-usmene pričalice mogu biti doživljene isključivo kao pola od pravog slušaoca, jer uvijek treba imati na umu činjenicu da vašu priču neće znati da interpretiraju sebi u cjelosti).

E baš zbog toga volim priču (i pisanu i usmenu), jer dok o njoj govorite i ispoljavate misao, jasno možete prepoznati klasičnog bukvalistu koji klimanjem podvlađuje vašim riječima (čak i onima koje nije najbolje preveo sebi), ali i onog rijetkog verbalnog saputnika koji će jednakim intenzitetom znati da odgovori na temu ili da prkosi vašoj (što je svakako poželjno).

Zagovornik smislene retorike,

Bodlerova ljubavnica

Čitati ili ne čitati, pitanje je sad

library-425730_1920

Jedan od najopasnijih tuđih strahova na koji sam i sama reagovala strahom bio je onaj pitomo prikriveni strah od čitanja… i onaj drugi, jednako opterećujuć strah od pisanja… U komunikaciji sa sagovornicima često sam nailazila na nespretna odstupanja od namjere da iskažu ozbiljno literarno znanje iz oblasti koju vole ili da eventualno prilože profesionalnu tvrdnju, stav, odgovor na ono o čemu promišljaju. Zapravo, ne sjećam se kada sam poslednji put učestvovala u dijalogu o dobroj knjizi, kvalitetnom filmu, psihološkoj studiji, omiljenoj poetici…

Mislim da je bespotrebno da vam pričam i pišem o tome da sam često prisustvovala književnim večerima na kojima sam dijelila prostor sa nekolicinom zainteresovanih (uključujući u nekolicinu i autora koji predstavlja svoje djelo). Da sam se, kojim nesretnim slučajem, našla u sred modne prezentacije nekog skromnog crnogorskog „brenda“, čvrsto vjerujem da bih se polomila da pronađem slobodno mjesto za sjedanje.  Tamo bih, nesumnjivo, naišla na šarenoliku galeriju ukusa i neukusa, iz kojih mentalna praznina izvire već iz pogleda (ako ne iz garderobe). I onda sasvim spontano nametnuto pitanje glasi: „Zbog čega ljudi lakše prihvataju i zapažaju površno, vizuelno od čitalačkog iliti obrazovnog uzdignuća? Da li se plaše da samostalno uče i saznaju ili prosto vole da djeluju nepotpuno? I zbog čega se čitanje i pisanje (za sebe i o sebi) potiskuje isključivo fizičkom samoprezentacijom?“

Kada bismo realni svijet izmjestili i zaboravili da u njemu postojimo, živjeli bismo i njegovali svoje postojanje samo u virtuelnom svijetu (kojem se oni svjesni sebe još uvijek pomalo opiru, dok ovi nesvjesni u njemu doslovno obitavaju).  E u njemu je zbilja rajski predstavljeno ono o čemu mi se piše. U njegovim granicama, naivni posmatrač bi rekao, zaista žive višedimenzionalni likovi, kojima vikendom ruke prelistavaju knjige, a oči hrle ka muzejima i galerijama, misli lete na sve strane obavezno se nakačivši na citate engleskih romantičara i ruskih simbolista, jer se vode sopstvenom priglupošću izraženoj u stavu: „Što da pišem i zaključujem sam/a kad je neko to sročio bolje od mene?!“ Nije, nego ti moždana lijenost nije dozvolila da o tome promisliš, da o tome čitaš, da o tome (pu pu, ne desilo se) možda nešto napišeš.

I onda tako virtuelno ozbrazovno osnažen/a sjedne preko puta mene. Ispija kafu i gleda u nebo, zamišljen/a, a ja sa opakošću sopstvenog zadovoljstva pitam: „I? Kako ti se dopao roman Kad je Niče plakao?“ A on/a odgovara: „Pa što znam… ono… tek sam počeo/la…“ A ja uporna da dovedem dijalog do rasprsnuća i ogoljene istine: „Pa kako ti se dopada početak, zar prva scena nije genijalna?“ Već slomljen/a odustaje od igre koju sam započela: „Ma, u stvari, nisam ni počeo/la, nego eto, našla mi se pri ruci dok sam pravio/la selfi…“

„Dragi/a, to je bilo očigledno i prije početka…“

Što se više posvećujem trenutnoj temi i slučajnom naletu pisanja, to mi se sve više čini da su ljudi razumjeli sebe kao jednodimenzionalne pojave koje, kao takve, misle da smiju da se opredijele samo za jednu od dvije ljudske komponente – ili za konstantno mentalno i saznajno unaprijeđenje ili za njegovanje fizičke predstave sebe. I sasvim malo broj onih upotpunjenih i oformljenih sa svih strana ostao je između.

Suočena sa jednostranošću u sred 3D tehnologije,

Bodlerova ljubavnica

Stvarati na oba plana

brain-2062057_1920

Šta je, zapravo, književnost i da li se isplati voljeti je?

Da me je neko u srednjoj školi pitao šta želim postati i na koji način uspjeti, sasvim sigurno bih odgovorila: „Želim biti pisac.“ Stvaranje sam u to doba razumijevala isključivo kao umjetnički doprinos sebi i svijetu koji utopljen u svakodnevicu vapi za čitalačkim mirom. Tek pošto se upoznah sa studijama književnosti, dođoh do zaključka koji se vrlo vjerovatno ozbiljno sudara sa sudovima i procjenama studenata drugih univerzieta: književnost i pisanje su samo plod ličnog ispunjenja i intelektualnog vladanja nad prosječnima, ali ne i potencijalni izvor finansijskog zadovoljenja.

I baš tada kada spoznah smisao larpurlartizma (estetske teorije o stvaranju umjetnosti radi nje same i njenje ljepote) postadoh iskrenija prema sebi, jasnija u stavovima i počeh još snažnije i ozbiljnije da volim ono što sam odabrala. Zbog čega? Upravo zbog toga što mu je svrha neobjašnjiva i vanvremenska. Tako vjerovah u književnost i njenu moć opasne metamorfoze u šta god vam padne na pamet, vjerovah baš zato što je nosila drugačije breme od onog strogo ekonomskog, još strožije pravnog, suvo matematičkog i nezgrapno isforsiranog menadžerskog… Imalo je to neke veze i sa saznanjem da si izvan svakodnevne uštogljenosti, da si hrabro izmješten u prostor koji sa tobom dijeli nekolicina načitanih, odabrana grupa mislilaca zavedena ljepotom spajanja riječi i istorijom pisanja.

Stapanje umjetnosti i društveno-ekonomskog realizma

Nakon duhovnih poleta u krugu emancipovanih pojedinaca, nailazi etapa spuštanja u svakodnevni okvir u koji su smješteni oni naučeni da žive na nivou rutinskog protoka saobraćaja. I onda slijedi uklapanje u realne dimenzije vremena i prostora u kojem treba stvarati ne radi umjetnosti, već radi sebe i sopstvene koristi. I to djeluje sasvim logično posebno ako se postavi u odnos prema stvaranju u čast umjetnosti… bez uzvraćanja. Možda ne spomenuh i možda nije trebalo, ali umjetnost je u mnogim svojim segmentima škrta i izražajno drska. Traži od vas da stvarate, a ne obećava materijalno zadovoljenje… No ipak, nudi nešto od svoje drskosti što ne detektuju mreže mašinerija. Nudi postepeno ispunjenje duha i misli, ono sasvim lično sažimanje ljudske srži i pogleda na svijet koji se odvaja od realnog horizonta očekivanja.

Nenametljivo lijepa, umjetnost nam nudi mogućnost da od nje odemo kako bismo stvarali korisno i materijalno i daje šansu da joj se ponovo vratimo onda kada se otarasimo suvoparnog biznis programa. Od nje se ne živi (osim ako niste Joanne Kathleen Rowling ili George R. R. Martin), u nju se ulaže s posebnim umijećem i ne očekuje se finansijska eksplozija. Ali ipak joj se, iz nekog vanzemaljskog razloga, vjeruje. Dobro, možda pomalo i zbog toga što umjetnici ne gube nadu da će jednog dana stvarati od umjetnosti i ubirati materijalne plodove svog stvaranja. Uostalom, još ne uočih lošu stranu ove svoje prisutnosti i u realnom (koje obezbjeđuje finansijsku korist) i u metafizičkom (koje duhovno oplemenjuje)  u isto vrijeme.

Zato stvarajmo na oba plana zauzimajući prostore,

Bodlerova

Doživotni Učesnik (skrnavitelj smisla borbenosti)

statue-3521476_1920

Bio jednom jedan fini gospodin po imenu Učesnik. Smisao njegovog postojanja i trajanja sastojao se u jedinstvenoj ideji koju nagađate iz imena – učestvovati. Biti, dakle, dio takmičarskog procesa, spektakla, organizacije i kolektivnog djelanja svojom pojavom, prisustvom, odnosno, učešćem. Pripisao on sebi tako ulogu vječitog učesnika koji se, za razliku od takmičara, isticao više u ulozi posmatrača onih koji se bore za svoja mjesta, te je, po svemu sudeći, više koristi mogao da donese kao dio publike nego kao učesnik. Pa ipak, dobi ime Učesnik zbog one neosnovano naglašene izreke koje se držao kao pijan plota: „Nije važno pobijediti, važno je učestvovati!“ Tako, umjesto da jednom sebe smjesti na poziciju pobjednika izmijenivši sebi titulu, on se bez imalo pobune (protiv sebe sama) zadovoljio učešćem.

* (tekst koji slijedi odnosi se isključivo na odrasle i samosvjesne jedinke, djeca uživaju pravo na utješiteljsku maštu)

Priča za učesnike, ali i pobjednike, počinje pitanjem (nekad su pitanja jasnija od odgovora ili ga često, ako su formirana smisleno, nagovještavaju): Da li se takmičimo iskreno priželjkujući krajnji uspjeh koji donosi pobjeda ili smo dio igre u kojoj nas sopstvena beznačajnost sasvim zadovoljava? I da li baš istu nespretno sazdanu izreku umijemo izgovoriti sebi u lice i prije početka takmičenja ili je svaki put izustimo nakon proglašenja, kao utjehu usljed neuspjeha? Tekst o Učesnicima može se završiti upravo ovdje, jer postaviti pitanje u ovom slučaju znači ujedno i dati odgovor. No, ipak, neka takmičarsko-učesnička pobuda ne dozvoljava da ostanem nedorečena.

Ako i dalje vjerujemo u postojanje zdrave takmičarske atmosfere (koje god oblasti se ona ticala), onda ona kao takva zaslužuje i mentalno jedre i zdrave takmičare, odnosno učesnike koji jednako, svaki za sebe, vjeruje u gajeni potencijal i njeguje snagu svojih mogućnosti. U najgorem scenariju, takmičenje bi se moglo preimenovati u učestvovanje, ako je to svrha odmjeravanja snaga (prije svega mentalnih, saznajnih, empirijskih, društvenih, kreativnih, kolektivnih, nacionalnih pa na kraju i kosmičkih…) Vodeći se, još uvijek, opšteprihvaćenom filozofijom da je svaka vrsta takmičenja formirana u cilju dostizanja pobjede, koju svaki od učesnika nemjerljivim snagama želi baš za sebe, primijetih da čovjek svojom inertnošću počinje narušavati značenje pojma takmičarski duh. Pa tako, oni koji (ovoga puta) nisu uspjeli dostići vrh, postaju pasivni sljedbenici svojih utješitelja koji im, u znak utjehe, pružaju pogubne riječi: „Pobjeda nije važna, već učestvovanje.“ Utonuli i ušuškani u blijedu sjenu stvarne podrške i osviješćenja, učesnici se toliko čvrsto uhvate za krilaticu kojom su ih upravo podržali pratioci, da se s njom gotovo slijepe i prihvate je tako olako, da zaboravljaju zbog čega su se takmičili. „Shvativši“ da prisustvo na takmičenju nema veze s pobjedom, već isključivo s učestvovanjem, pretvaraju se u statične igrače, koji su pobjedu kao cilj i ispunjenje davno istisnuli iz glave. Tako u vrtlogu pukih učesnika, uočavamo propale pojedince uključene u sopstvenu stvarnost na pola napona, neprimjetne vođe na čelu zaspalih timova, utišane kompanije bez razvijene marketinške strategije…

Da! I kao pojedinac i kao član timova nekada sam odnosila pobjedu, nekad ispala prije kvalifikacije, nekad gubila blisku pobjedu pred sami kraj… Na kraju konca, niko nije rekao da se porazi i neuspjesi ne praštaju ili da se o njima ne smije govoriti, ili da nisu važni… Poenta je: skupiti hrabrost i poraz, najzad, nazvati pravim imenom, ne ublažavati ga lažnom predstavom o neutralnosti učestvovanja! Veću smislenost uočih u zaključku da se porazi vrlo često mogu mjeriti u svom značaju sa pobjedama! To je zbog toga što nas priznanje o neuspehu surovo osvješćuje i snažnije motiviše od nesmotrenog biranja i uvijanja imenice poraz u novonastalu riječ učestvovanje. Samo iskreniji prema sebi, jasniji u dijeljenju pojmova, stvorićemo za sebe pogodnije i plodnije tlo za buduće pobjede i javne aplauze. Dok sebi sa lica budemo brisali suze prividnom utješiteljskom tehnikom o značaju učestvovanja, sagradićemo samo lično skrovište za samoobmanu.

Duboko motivisana mislima o pobjedi i priznanju poraza,

Bodlerova