Prostori, u njima bube i Bogovi

sunset-3711270_960_720

Jutros me je jedan poznanik počastio najglupljim pitanjem (na koje sam i ranije nailazila), koje me je navelo da mu posvetim čitav jedan tekstualni odgovor. Dakle, ovaj tekst posvećen je njemu, ali i svima onima koji imaju neshvatljivo površan običaj da u očima posmatrača i sagovornika postanu glupaci, kao i onim drugima koji čitav svoj život tvrde da ne postoje glupa pitanja, već samo glupi odgovori. Evo, ostavljam vas da sami procijenite stepen gluposti na koji sam danas nevoljno naletjela. Pitanje je, najzad, glasilo: „A što ćeš činjet, boga ti, ođe zimi u ovu rupu od Kotora? Nema se što radit…“

E sada… opcije koje sam kao odgovore imala na raspolaganju bile su raznolike, vjerovatno brojnije od broja njegovih moždanih ćelija. Mogla sam reći: „Dragi taj i taj, glup si kao k….“, ili možda: „Dragi taj i taj, suviše si mentalno sputan da bi razumio odgovor…“ ili „Poenta je u percepciji… ako znaš na šta se percepcija odnosi…“ ili sam mogla samo da mu mahnem rukom dajući mu do znanja da žurim i da je, u stvari, pošteđen odgovora i da mi na tome treba biti neizmjerno zahvalan. Na kraju konca, izabrala sam posljednju opciju, razmišljajući o odgovoru više nego o pitanju, ne zato što u odgovor nisam sigurna, nego mi se učinilo da će imati snagu jedino ako ga podijelim s vama.

Znate, oduvijek sam vjerovala da prostori u kojima boravimo (kojeg god oblika i veličine bili) postoje kao sveprisutna mjesta jedino ako ih samima sebi predstavimo kao takva. Bez obzira na njihov spoljašnji izgled ili okolnosti koje sa sobom nose, prostori umnogome zavise od naše unutrašnje prostranosti i nemaju smisao ako u njima ne postojimo sasvim. Pošto ovakvo objašnjenje moj poznanik ne bi razumio sve i da ga naslikam, potrudiću se da pojednostavim problematiku. Kotor, kao mjesto življenja, formiran je i stvoren da bi se kao prostor oblikovao po mjerama onih koji u njemu žive. Dakle, ako si, lijeni i nepreduzimljivi poznaniče, odlučio da u svoj (svako)dnevni ritual uvrstiš jednu jutarnju kafu na istom mjestu, dva kruga autom pored obale, jedan te isti tv kanal u koji buljiš da ne bi buljio u nešto korisnije i dva sata spavanja između turskih serija, čini mi se da si oformio svoj prostor, jasno i jednostavno nazvan – psihološka jama koja se osjeća na dosadu. Zamisli sada svog sugrađanina koji fizički boravi na istom mjestu, ali hiljadama milja daleko od tebe i to samo zbog toga što sebe ne doživljava kao kamenu figuru bačenu u centar prostora (recimo kotorskog), već zato što sam kroji svoj životni ritam preuređujući prostor po svojim mjerilima – stvarajući, djelajući, razmišljajući, putujući, kreirajući sebe i svoje okruženje odnosno proizvodeći sopstveni prostor čiji je stvaralac i vlasnik samo on.

Dragi čitaoci s ove ili one strane svakodnevice, prostor je relativna stvar i uvijek zavisi od pozicije na koju smo sami sebe smjestili. Ako se glasom statiste pitate isto što i moj poznanik, onda ste glavom (svjesno i bolno ili nesvjesno i bezbolno) zabodeni u prljavi kotorski trg. Ako, pak, spoznajete snagu životnog ritma kojim sami upravljate, onda one zabodene u kotorski pločnik možete posmatrati sa vrha katedrale Sv. Tripuna. Stvar je  u percepciji.

Uvjerena da nismo u prostoru, već da je prostor u nama,

Bodlerova ljubavnica

Advertisements

Putovanje – album doživljaja

adventure-atlas-business-1051075

Putovanja – najsadržajnije ekspedicije u koje se čovjekov um može upustiti, najsnažniji doživljaji neotrkivenog parčeta zemlje u kojem kultura niče prije nego što joj uhvatiš smisao, odlasci koji u svojoj suštini nagovještavaju lično ispunjenje duha i tijela… I opet putovanja – otkrića ne samo tuđeg, već i sopstvenog podneblja, podsticaji na rađanje novih ideja koje dobro sprovedene postaju nova putovanja… I opet putovanja… i tako u nedogled…

Želja da o pojmu putovanja pišem čim sam sletjela na podgorički aerodrom, snažan je dokaz još snažnijeg utiska koji na mene ostavlja istraživanje novog prostora. Kada vam se desi da u jedno putovanje smjestite sva svoja idealistička očekivanja (koja se na kraju ispostavljaju kao moguća i istinita), počinjete da vjerujete da ideja o putovanju još uvijek u sebi ima nekakvu sakralnu konotaciju. Istorijske ličnosti su to najbolje znale i osjećale, jer mi se čini da su se sa svakog putovanja vraćale mentalno prosvijetljene.

A onda nam se desilo ono zbog čega nam je smisao posjete drugom mjestu izmakao i gotovo nestao. Počeli smo da vjerujemo da nismo otišli ukoliko taj podatak nismo podijelili sa javnošću. Tako je naš obilazak nove teritorije dobio ulogu „hvalisanja“ – „ja sam tamo, a ti si i dalje na istom mjestu“. I dok dijelimo sa ostalima baš svako parče našeg proputovanja, u haosu besprekorno uređenih fotografija, gubimo sebe. Počinjemo da se pitamo: „Zbog čega putujemo? Zbog ličnog ispunjenja? Ili ipak sopstvene utiske rado prepuštamo drugima?“

Negdje između Ljubljane i Podgorice, na visini od 10.000 metara, među gustim sniježnim oblacima i stanicama Luxury magazina (avionsko izdanje ugostiteljsko-turističke priče) zaključih da je smisao svakog mog odlaska, doživljaja i povratka sažet u edukaciji, a zatim i u svakoj vrsti mentalnog zadovoljstva. Bez obzira na svrhu i cilj putovanja ono je uvijek u svojoj srži imalo edukativni potencijal, pa čak i onda kada putujemo isključivo da bismo promijenili prostor. Učiti dok posmatraš pejzaž, dok analiziraš profile ljudi sa kojima si upravo pronašao konac zajedničke priče, dok se gubiš nepoznatim ulicama, dok savladavaš nesigurne korake stranca, dok degustiraš gastronomske specijalitete, dok stojiš pred slikom nepoznatog autora u kojoj uočavaš svijet za koji nisi znao da postoji, dakle učiti iz svake milisekunde svoje prisutnosti “ovdje i sada”.

I tek onda kada se zagledate i zamislite nad svrhom i razlogom svoje posjete novom prostoru toliko da zaboravite da fotografiju podijelite sa drugima, ostvarujete neraskidivu vezu između svog pustolovnog bića i svijeta koji se pred vama otvorio kao album sa slikama. Dijeljenje utisaka i sopstvenih saznanja u obliku fotografija posmatrajmo samo kao edukativni proces, odnosno slikovni putopis, koji će koristiti onima koji znaju čitati sliku. Tada će pojam putovanja povratiti istorijsku važnost i snagu svog nepredvidivog sadržaja.

Putnik sa utiscima snažnijim od stvarnosti,
Bodlerova ljubavnica

To Do lista – treba li da bude ista?

Kada sumirate proteklo vrijeme, kada analizirate minule postupke i isticane stavove, kada sabirate i oduzimate od zbira počinjene greške, da li vam se desi da zaboravite odakle ste krenuli i gdje želite stići? Ili samima sebi postajete daleki i nedokučivi samo zbog toga što ste u jednom trenutku zaboravili da postavite pred sebe sopstvena očekivanja? Ono što sam upravo predočila na složen (možete reći i nejasan) način danas možemo prevesti u termin „To Do lista. Dakle, krenimo iz početka: kada ste poslednji put napravili sopstvenu To Do listu bez da u tuđim listama vidite svoju?

Listajući Instagram stranice poslednjih dana često sam nailazila na To Do liste, ili mi se makar tako učinilo na prvi pogled. Pomislih, dobro je, ciljevi i planovi i dalje postoje, nismo se baš svi pretvorili u obezglavljene muve koje lete naokolo očekujući spontane nalete životnog vjetra. Ipak, ubrzo shvatih da moji virtuelni Insta prijatelji dijele jednu te istu To Do listu. Izgleda da se ova virtuelna priča odigrala ovako: jedan od onih ambicioznih kreatora sopstvenih ideja i ciljeva podijelio je svoju ličnu verziju planova za budućnost, a onda su se ostali (lijeni da na papir stave svoja očekivanja od budućeg sebe) „nakačili“ na tuđe životne namjere. Ostalo im je samo da pored svake stavke umetnu jedan štrik (ukoliko su cilj ispunili) ili minus (ako je misija ostala nedovršena). I tako, tuđa To Do priča postaje zajednička za sve nas!

Pošto se neočekivano suočih sa jednoličnošću ljudskih profila, zapitah se da li isti spisak želja i ciljeva treba da prisvojim kao svoj. Ili ipak treba i dalje slijediti činjenicu da ono što nas međusobno dijeli jesu upravo raznolikosti očekivanja. Čini mi se da nije baš svima penjanje na Ajfelov toranj primaran cilj u narednoj godini, ili možda plivanje u bazenu punom ajkula, ili dobijanje sertifikata iz kursa za novinare, ili kupovina kućnog ljubimca hrčka, ili dobijanje NIN-ove nagrade za najbolji roman… Dakle, smisao postojanja i djelanja nalazi se upravo u nepojmljivim razlikama koje nas čine autentičnim individuama, nikako kloniranim skupovima jedinki.

Najzad, ako Novu godinu već nazivamo novim početkom (mada ne uočavam sasvim zašto novi početak ne bi mogao biti bilo koji dan u godini), onda ona zaslužuje jedinstvenu To Do listu koju ćete posvetiti samima sebi, a koju u skladu sa sopstvenim željama možete ili ne morate podijeliti sa ostalima. Njena jedinstvenost potiče od vaših i samo vaših budućih ciljeva, zamišljenih ostvarenja, jasno definisanih očekivanja (ne od života nego od sebe) i sistematski vođenih planova i programa. Ako ste zamislili svoju To Do priču, ne potiskujte je mislima već je prenesite na papir. Kada svoje misli ugledamo u obliku riječi, onda ih teže zaboravljamo i zanemarujemo, te one postaju svjedočanstvo ili ugovor koji smo potpisali sa samim sobom. A ugovore ne valja kršiti…

U fazi potpisivanja sopstvenog ugovora,

Bodlerova ljubavnica

Umjetnost – misao bez granica

Pomisao na umjetnost i sve što ona u sebe sažima oduvijek je bila posebna tema kojom sam se bavila, nekada samo misleći o njoj, a nekada pišući u njenu čast. Ona je za mnoge kojima je bliska najfinije ispoljeno sagledavanje stvarnosti, ispitivanje ljudske duše i uma i raščlanjivanje misli na najtananije čestice. Međutim, vjerujem da je 21. vijek u nju unio kako one problematične dodatke (o kojima sam ranije već pisala), tako i one vanvremenske pravce koje ni sada ne umijemo najbolje razumjeti (što, naravno, ne znači da im se ne treba ispitivački diviti).

Jedan sasvim novi pravac koji je svojom neobičnošću i ekstremnošću natjerao javnost na reagovanje zove se Marina Abramović. Kažem, pravac koji nosi puno ime i prezime, a koji ipak ne umijemo još uvijek sasvim razotkriti. Ovu novu umjetničku pojavu mogli bismo najprije opisati kao spoj body art-a, ispitivanja ljudskih granica (i psiholoških i tjelesnih) i razotkrivanje čovjekove suštine. Prije Marinine pojave, i svega što je sa sobom donijela da bi danas postala pravac za sebe, svijet nije poznavao umjetnost u ovim dimenzijama. Govoriti i pisati o ljudskoj svijesti i podsvijesti je jedno, ali ispoljiti čitavog sebe na svom licu nešto je sasvim drugo. Dakle, lice (ali i tijelo) kao novo platno, postaje medijum preko kojeg se ostvaruje kontakt umjetnice i publike. Dok posmatrate Marinine performanse koji su tokom godina u sebe saželi i otkrivanje sebe, i samodestrukciju, i nanošenje bola, i patnju uživo, i vidljive povrede, i nervne slomove, i prizivanje transcedentnog, može vam se desiti da donesete pogrešan zaključak ili da ovu vrstu ljudskog rasprsnuća nazovete neumjetničkim postupkom.

marina-abramovic-homage-to-frida-kahlo-portrait-with-scorpion-800x800

(izvor: Google, NSS Magazine)

Ali pitanje koje sebi moramo postaviti prije nego što se odlučimo da zauzmemo stav, glasi: ako nešto ne razumijemo sasvim, da li to nužno znači da je ono loše? Ili besmisleno? Ili sumanuto? Vjerujem da je upravo umjetnost Marine Abramović izazvala najviše mentalnih šokova i osuda, ali je u isto vrijeme navela ljudska čula da se usmjere ka razotkrivanju suštine, koju svaka vrsta umjetnosti dostiže na svoj način. Marina je hrabro odabrala svoj medijum i avangardnim stavom stekla pažnju svjetskih razmjera. Iako možda još uvijek neshvaćena, Marina kao svoju temu vodilju bira ono o čemu svi mi (bili umjetnici ili ne) mislimo čim ostanemo sami. Strah i sve njegove pojave i forme, izvori straha i moguća prevazilaženja. Ako se ičega plašimo (a čini mi se da ne postoji ljudsko biće imuno na strah), onda nam Marinin pristup ovoj tematici može postati za nijansu bliži. Zamislite ženu koja je umjesto papira i platna odlučila iscrpiti svoje tijelo i to zabadajući nož među svoje prste, zapalivši vatru oko sebe, hodajući po Kineskom zidu, izloživši svoje tijelo rukama publike i na kraju odlučuje da se susretne sa ogoljenom ljudskom dušom samo gledajući u ljudska lica punih 763 sata i 30 minuta. I konačno, predstavnica performance-art-a dostiže svoj potpuni umjetnički cilj – prodire u čovjekovu dušu i izaziva najdublje emocije. Usudila se da ispita svoje granice izdržljivosti, ali i granice svojih posmatrača pristajući da samoj sebi postane eksperiment koji kao rezultat otkriva najtraženiji eliksir – pobjedu nad sopstvom.

Zato kada se zagledate u novonastalu umjetnost ne sudite joj ukoliko joj niste spoznali suštinu. Smisao i poruka koju ona nosi nalaze se duboko u njenom prapočetku, u mislima stvaraoca u koje nas on (ona) ponekad pušta kako bismo bolje otkrili sebe.

U procesu sopstvene spoznaje,

Bodlerova ljubavnica

Muzička necenzura – mentalna cenzura

U poslednje vrijeme sam sve češće prisiljena da slušam muzičke performanse raznih vrsta i stilova ali jednako zabrinjavajuće sadržine. Dok mi negdje u pozadini i dalje odzvanja „stih“: „Skrenuo si s puta, bebo…“, neka od narednih numera poručuje: „Ukrašću te pa ću svašta da ti radim…“, a njoj se pridružuje slična, u kojoj ženski vokal, bez samosažaljenja i samopoštovanja, sebe naziva „prostakušom“. I dok ostali šire ruke i bez pardona prema samima sebi ponavljaju u glas ove gigantske muzičke poduhvate pune snažnih poruka, koje im očigledno opisuju životno stanje, ja ćutim. Da li smo, mi koji ćutimo, u problemu zbog toga što se u ovoj muzičkoj „otmenosti“ nismo pronašli? Ili je potrebno da se konačno prepustimo toj muzičkoj sekti koja na sve načine pokušava da nas vrbuje melodičnom histerijom i besmislenošću?

A onda negdje u pola dana desi nam se ozbiljan prekid toka svijesti – uhvatimo sebe kako ponavljamo melodiju ili riječi one iste pjesme (ne zato što nam se dopala, nego zato što se takva muzička brzalica uči poslije prvog slušanja). Oni još uvijek trezveni brzo se vraćaju razumu i odolijevaju propadanju kroz muzičku kanalizaciju, a oni malo slabiji konačno se prepuštaju balkanskom trash-u i počinju širiti ruke. I eto, još makar hiljadu njih danas je posustalo i pridružilo se gomili ljudi – turbo-folk recitatora ili ponavljača besmisleno nabacanih riječi…

Slušajući „muzički potkovane“ izvođače kako, držeći mikrofon u rukama (jer, izgleda, pogrešan glas ima pravo da se najdalje čuje), navode mase da dovrše započete stihove (koji ne govore ništa), pada mi na pamet razlozima potkrijepljena ideja – zašto muzički kriminal ne bi mogao biti kažnjiv? Sto pedeset godina prije našeg muzičkog kraha, nesretnog francuskog pjesnika Bodlera poslaše u zatvor zbog zbirke pjesama „Cvijeće zla“, a savremeni muzički zločinci slobodno šetaju scenom dok publika aplaudira njihovoj muzičkoj gluposti. Stvar je jednostavna (možda jednostavnija čak i od teksta svih ovih pjesama): onaj koji se usudi da pusti u etar pjesmu bez pismenog teksta, bez tekstualne logičnosti i bez smisla i poruke, treba biti kažnjen. Muzički Sud mu, u skladu sa stepenom ozbiljnosti počinjenog zločina, određuje kaznu – zabrana objavljivanja pjesama u periodu od godinu… ili dvije… ili čitavu deceniju… Zar ne bi bilo zanimljivo? I zar se ne bi desilo da muzičko-pjesnički spisak spadne na par solidnih stihova i strofa? Istina, možda u početku ne biste znali na šta ćete širiti ruke i zabacivati glavu unazad, ali ubrzo biste pronašli svoj muzički pravac i imali opravdani razlog zašto ga volite.

Naša sreća u cjelokupnoj muzičkoj nesreći je da imamo pravo na izbor: (ako zanemarite činjenicu da ste okruženi, da ne kažem napadnuti, ljudima koji na sav glas pjevaju: „Ma boli me neka stvar…“) Slušati ili ne slušati, pitanje je sad. Ja sam odabrala: radije u tišini davno napisanih stihova, nego u muzičkom haosu nepravilnih riječi.

Za sve one koji još uvijek imaju izbor,

Bodlerova ljubavnica

Novogodišnji smisao

Ulazak u Novu godinu doček je novog doba i neočekivanih preokreta, noć u sjaju od koje se očekuje čarobnost, trenutak vanzemaljskog veselja i odbrojavanja, možda ponekad vještačke euforije, neprestanog nazdravljanja svemu na šta pomislimo, dijeljenje poklona i kolača – na jednostavniji način to je noć satkana od milion sitnih novogodišnjih procedura koje se trudimo ispoštovati… i dok mehanički ispunjavamo narodne propise, promiče nam suština – iskrene želje!

Vremena do odbrojavanja ostalo je malo, ali sasvim dovoljno da sebe istinski upitamo šta želimo, šta donosi ispunjenje i koliko čvrsto u želju vjerujemo. Odnedavno sam počela da vjerujem da su to najteža pitanja koja sebi možemo postaviti, a da pri tom odgovorom ne obmanemo sebe same. Spoznaja istinske želje postiže se osluškivanjem sebe i to onog pravog sebe koji se ponekad u nama vješto sakrije da postaje gotovo nevidljiv. Ipak najuporniji pronalaze svoje biće i pitaju: „Šta ja, zapravo, želim?“ A želje, kakve god prirode bile, postaju ciljevi koje smo postavili pred sebe s vjerom da se u narednoj godini mogu dostići. I dok mislimo o željama zalazeći duboko u svoje unutrašnje biće, spolja zatrpani novogodišnjim ukrasima, poklonima ili punom trpezom, uviđamo da smisao ulaska u novo poglavlje leži samo i isključivo u onome što smo zamislili kao krajnje ostvarenje.

50-merry-christmas-wishes-and-messages-ft

Nažalost ili ipak na svu sreću, želje se ne umiju slikati, te uspijevaju vješto da izbjegnu Instagram i sve ostale društvene digitalne platforme. Zato i jesu najskriveniji i najljepši dio naših bića jer se nikad ne otrkivaju sasvim onima koji u nas gledaju. Samo se naziru ili do pola tumače. I eto istine, izgleda da je u nama ipak sačuvano malo one ljudske tajnovitosti (a ona potiče samo od iskrenih želja), koja nas čini duhovnim bićima u sred ekspanzije materijalnog. I dok se slikamo zagrljeni, dok odbrojavano sekunde, dok se smijemo i nazdravljamo budućoj sreći, oko nas lebde želje – jedini entitet koji je uspio sačuvati sebe od otkrivanja. Onaj koji je razumio ovako neobičnu fiziku otkrio je ujedno i formulu za sreću sačuvavši svoju suštinu.

Vremena još uvijek ima, ali samo toliko da bacite pogled na svoje biće, zagledate se, postavite pitanje i date što jednostavniji odgovor. Sreća je u njemu, a njeno dostizanje zavisi samo od sopstvene preduzimljivosti, jer jaz između ispunjenja želje i poraza i dalje postoji. Sastoji se u razlici između onih koji pasivno žele i onih drugih koji aktivno učestvuju u ispunjenju.

Za sve vas koji živite svoje želje,

Bodlerova ljubavnica

Beograd – grad “Malog Bude”

Najveća misterija za moje sagovornike i najčudnija izjava za sve one sa kojima sam dijelila iskustvo o „preseljenju i odlasku“ bila je moja tvrdnja da ne volim Beograd. Zamislite, ljudi, našao se neko nedovoljno prosvijetljen da kaže kako mu je Beograd ostao jednako dalek i neshvatljivo sitan u odnosu na ostala mjesta! Začuđeni i izbečeni preda mnom, snebivali su se nad mojom, krajnje iskrenom i razlozima potkrijepljenom, izjavom da mi taj grad ni na koji način nije prirastao za srce.

„Kako je to moguće? Pa ne znam nikog ko ne voli Beograd, brate!“ zvučali su odgovori nalik onima iz priglupog filma „Mali Budo“. „Jesi li u njemu ikada živio išćekujući povratak i da li si u njemu spoznao išta drugo osim ludog provoda?“ pitala sam. „Šta tu drugo i ima da se spozna?“ odgovorio je pitanjem moj sagovornik. „U pravu si, i nema ništa drugo osim toga“, priznala sam Malom Budi neupućenom u beogradsku problematiku.

Studirajući u njemu, doživljavala sam ga kao mjesto koje pluta na obavezama i sebe kao studenta- davljenika koji se vječito bori da ostane na površini. Taj grad mi je uvijek ličio na nespretno spojenu mašinu koja od individue pravi šaraf. Ništa drugo, ništa veće, ništa složenije od običnog šarafa. I dok sam tako posmatrala gomilu ljudi-šarafa kako hodaju ulicama, obično sam u njima uviđala duboko nezadovoljstvo i očaj, u nekima bijes dok glasno ušmrkuju tjelesne tečnosti i pljuju ih na pločnik. Ispred zgrade fakulteta kolege dijele malu bocu rakije i vrte je u krug čitajući Bodlerove stihove, po čoškovima Knez Mihailove ulice ulični prodavci šire vunene džempere dovikujući se i gurajući se međusobno zbog nestalih 100 dinara. Oni transparentniji hodajući broje sitne dinare koje drže u ruci, oni drugi pred kasom supermarketa odriču se prethodno sakupljenih artikala, jer nemaju čime da plate, a oni najteže pogođeni nemaštinom puze po betonskoj zemlji i čupaju za kaput.

Da ne bi gledao u taj uznemirujući prizor, čovjek se okreće na drugu stranu ili čak gleda ka gore, ka nebu, tražeći tamo iznad bijeg od ružne stvarnosti, a onda shvata da je preko zgrade Beograđanke navučena neka gadna prljavo siva zavjesa preko koje pogled ne doseže do plavetnila, već se zaustavlja svega sto metara iznad tla. Jednom mi se tako desilo da sam, željna čistote, obmanula samu sebe. Gledajući noću sa balkona u pravcu Beograđanke, spoznah jednu jedinu zvijezdu. Tada rekoh sebi: „Eto, i u Beogradu postoje zvijezde i ponekad se otkriju same.“ Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da je to samo svjetiljka na anteni jedne od najružnijih zgrada u centru – one iste Beograđanke. Od tada sam prestala da vjerujem da su Beograđani ikada vidjeli nebeska tijela.

U Beogradu treba biti naročito oprezan kada gledaš gore, u pravcu gdje bi trebalo biti sunce. Dok sam jednog jutra sjedala pijući „beogradsko-italijanski“ kapućino i zurila ponovo ka gore (ovog puta tražeći sunce) postala sam svjedok kosmičke tragedije. Umjesto meteora, na sto pored mog spustila se nesrećna žena… i to sa šestog sprata. Ne vjerujete?! Budite u Beogradu dovoljno dugo i doživjećete makar slično, jer tamo ljudi bez pardona svoju životnu dramu miješaju s tvojom jutarnjom kafom. Da li su ti mentalni, duševni i na kraju fizički lomovi posljedica sivila od kojeg se ne vidi nebo, možemo samo da pretpostavljamo, ali je činjenica samo jedna – bićete primorani da učestvujete u ljudskim tragedijama koje u suštini svog bića ne dijelite s njima niti ih razumijete.

Onda nakon doživljenih ljudskih tragedija, propalih tramvaja, popišanih podzemnih tunela i sitnih ljudskih ispljuvaka po kojima gaziš, zalaziš u beogradski klub na čijem ulazu stoje dvije okrugle glave koje su se usukale među kockasta ramena i koje te pogledom proždiru vršljajući po tvojim džepovima i pretresajući tvoju torbu. Ohrabreni počastvovanom ulogom dvoglave aždaje poput sfinge modernog doba izgovaraju: „Uđi“. I najzad, eto Beograda u svojoj suštini – jeftina platforma za prodaju sebe i svojih sposobnosti. U gomili tabletama opijenih ljudi, zagubljenih štikli, izgaženih umetaka i debelih tompusa koji nespretno ispadaju iz ruku, neko poput Malog Buda mogao bi zaista biti srećan i ispunjen. Na kraju krajeva šta jedan Mali Budo i može vidjeti osim „penala“?

Za sve one Male Bude zbog kojih je možda Beograd izgubio zvijezde,

Bodlerova ljubavnica