U operacionoj sali kotorske bolnice koju je obasjalo prvo jutarnje sunce tog 16. marta osjetila sam nekoliko neugodnih trzaja u donjem dijelu tijela, toplu ruku anesteziologa koja se naslanjala na moje čelo i nekoliko pritisaka na neodređeni dio abdomena. U onaj preostali dio straha uselila se nakratko neka čestica neizvjesnosti, koja je progonila moje misli … Continue reading Dualna projekcija →

"Iščekivanje je najveća prepreka življenju", pisao je Seneka, da bi se mnogo vjekova kasnije na ovu misao nadovezao i Gete, izjavivši da "svi ljudi bivaju u svojim nadama razočarani, u svojim iščekivanjima prevareni". Ali ima nešto u tom iščekivanju što upotpunjuje sadašnji trenutak na način da mu daje dubinu i slatkoću, koja, kao kakav misteriozni … Continue reading A kada dođe… →

Ima jedno zanimljivo pitanje koje svojom obimnošću obuhvata mnogo više od jednog isključivog odgovora. Ono se tiče naše sposobnosti da uočimo razliku između pređenog puta i destinacije do koje nas je taj put doveo. Zapravo tiče se mnogo čega još ali u biti interpretira smisao i ljepotu procesa kretanja u odnosu na momenat nekretanja, odnosno, … Continue reading Negdje između puta i cilja →

Kako se pišu srećne priče ili one zapletene, ali sa srećnim krajem? Ima li u njima života i životnosti ili su napisane tako da ih mogu pročitati samo srećni? Jesu li srećni zaista samo tek tako srećni ili u svojoj tuzi poletno grabe svaki detalj koji asocira na sreću? Ima li sreća svoj uvod, svoju … Continue reading Sreća (i njeni nagovještaji) →

Ako su bajke posebna književna vrsta namijenjena uglavnom djeci (mada i odraslima) u kojoj se oduvijek prepliću čudnovato i stvarno, šta su onda autobiografije ili biografije uopšte? Ako je bajkoviti lik princeze na zrnu graška samo nestvarna forma iliti prikaz hiperbolične osjetljivosti i nježnosti, šta je onda ljudska ranjivost i osjetljivost na trnje naše stvarnosti? … Continue reading Bajke: stvarnost ili fantazija? →

Dok prezentujemo sebe, svoj posao, ideju, zamisao ili ubjeđenje, obraćamo se onom nekom ko stoji naspram nas. Osmišljavamo koncept, kreiramo uobrazilju u vidu nekakvog sadržaja, tako da se dopadne zbilji, i predstavljamo sebe. Sebi? Možda. Ali onome koji stoji naspram, svakako. A pitanje ko je preko puta jednako zabrinjava i izaziva nelagodu kao i ono … Continue reading Publika i njeni korijeni →

“Buka i bijes” u nama - propast i nered van nas. Iako smo Foknera sasvim slučajno “dotakli” samo u prve tri uvodne riječi, to svakako ne znači da ćemo se njime dalje baviti (makar ne u ovoj kratkoj priči o nama samima). Ipak mislim da je važno napraviti široku i dosta uopštenu paralelu između onog … Continue reading Buka i Bijes →

Otkako sam prepoznala pripovjedača u sebi počela sam da vjerujem da imam sposobnost da u svakoj iole zanimljivoj priči pronađem dio sebe i prepustim se pripovijedanju. Tako bi nastajala pitka ili manje pitka kratka priča u čiju sam radnju usađivala sitna sjemena svoje (pod)svijesti, vjerujući da uvijek ni iz čega mogu napraviti dobru priču. Pa … Continue reading Priča bez priče →

Opet je osjetila onu snagu svog bića (koja se osjeti samo kada stojiš pred nečim većim od sebe), čim se svojim licem predstavila licu najraskošnije građevine koju je do tada njeno oko spoznalo. Budimpešta je za njen pojam sve do tada bila ljepota kojom odiše nekadašnja austro-ugarska monarhija, onako izdaleka i iz tuđih vizura. A … Continue reading Sklad (Budim i Pešta) →

Dok sjedimo i čitamo novine nekako nam pogled uvijek prvo zapne o "eksplozivne" naslove poput onih iz Crne hronike. Da li je to zbog toga što na tuđu nesreću uvijek nekom "usputnom" emocijom prvo odreagujemo ili je to, složili se ili ne, zbog toga što nam je pomisao o tuđoj nevolji s lošim ishodom uvijek … Continue reading Tragički junaci →